Ankica Anchie | Postojana nijansa

I bijaše kuća na rubu voda,
i more joj bijaše granica i sudac
Vjetar dolažaše i odlažaše
kao glas što pamti, ali ne tješi

I čovjek podiže ruku s kistom
i razape plavet po zidu
I reče: “Neka ova boja svjedoči o nama.”
I žena mu povjerova,
jer mladost vjeruje trajanju

Ali vrijeme prođe kao oganj kroz polje,
i otpadoše slojevi kao lišće u kasnu jesen
More uze ogradu,
vjetar uze zavjese,
tišina uze ime iz zraka

I ostade zid,
nag i ranjiv,
poput srca koje je naučilo šutjeti

I vrati se žena kad dani padoše u večer
I položi dlan na ispucalu žbuku
I gle —
ispod pepela življaše tanka linija boje

Ne bijaše snažna,
ne bijaše blistava,
ali bijaše postojana

I tada joj u nutrini progovori riječ koja ne dolazi od straha, nego od istine

I bi joj dano da spozna, te reče:

„Ne blijedi ono što je bilo istina —
ono se preseli u krv,
i postane temelj tvoga postojanja.”

I podiže pogled prema pučini,
i ne bijaše u njemu više žalovanja
Jer kuća ostade na obali,
a more nastavi svoje kruženje

Ali u njezinu koraku bijaše nova snaga,
i u njezinu srcu boja
koju ni voda ni oganj
ne mogahu izbrisati.

I tako postojana nijansa
postade svjetlost u hodu