Mislav Gleich | Lako je ugasiti računalo i online prijetnje, stvarnost je drugačija

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Provincijski gradovi, svećenici, časne sestre, vještice… – Mislav Gleich s lakoćom smješta bizarne teme u svakodnevnicu, a dosadašnjim krimićima dodao je i grupu dječaka koja početkom devedesetih vodi istragu o nestajanju njihovih vršnjaka u engleskom gradiću Malwarku. Mislav Gleich je spretan i vrlo produktivan pisac koji s lakoćom postiže željenu emociju u svojim romanima, bila to neizvjesnost i napetost ili pak humor i ironija kojima zna začiniti svoje priče. „Teror u Malwarku“ peti je Gleichov roman, a objavljen je kod nakladnika Despot Infinitus.

Gleich se publici predstavio 2018. godine romanima “Nikolay Vasilevsky” i “Samostan Craven Hill“ te krimićem „Velika nevolja oca Dickersona“ (2022.). 

Mislav Gleich rođen je 1997. godine u Zagrebu, a završio je diplomski studij anglistike i komparativne književnosti. Uz beletristiku, priče i romane, pisao je i kolumne u Školskim novinama s prijedlozima za pedagoška poboljšanja. 

S Mislavom Gleichom razgovaramo o njegovom novom romanu „Teror u Malwarku“, o suvremenim prijetnjama mladima, analognom dobu u koje je smjestio svoje junake, o poveznicama sa suvremenicom te o dickensovskim motivima koji ga inspiriraju. 

Roman „Teror u Malwarku“ može se nabaviti u svim većim knjižarama i web knjižarama. 

U doba Mate Lovraka djeca su upućivala kritiku svijetu odraslih obnovom starog mlina, a u Vašem romanu „Teror u Malwarku“ jedanaestogodišnjaci kreću u istragu nestanaka svojih vršnjaka. Je li poduzetnost malih detektiva odgovor na socijalni nemar prema djeci, sveprisutnu sebičnost i zapostavljanje društva koje djeca osjećaju? Odakle inspiracija za roman o gradu u kojem nestaju djeca? 

Donekle i jest odgovor na socijalni nemar, jer se neki od dječaka boje povjeriti odraslima. Odrasli su često izvor neprijateljstva i nerazumijevanja, umjesto ljubavi i shvaćanja. Takav je slučaj i kod Georgea u Malwarku. Njegov je otac alkoholičar i zlostavljač. Alfiejevi roditelji su pak diktatori – pisne li im da je zalazio u opasniji kvart, oni ga neće razumjeti, već će ga okriviti i staviti u kaznu. Kao i brojni roditelji u stvarnosti, time samo potiču kontraučinak da dijete udaljuju od sebe. Umjesto toga, trebali bi shvatiti Alfiejeve postupke, objasniti mu kako se doveo u opasnost, zagrliti ga, i dati mu do znanja da im se uvijek može povjeriti i pritom ne strepiti.

Kao dijete živio sam kratko izvan Zagreba. Ulice je ondje obilazila jedna kvartovska „babaroga“, poznata kao Bara. Kucala je po vratima i moljakala alkohol. Moji roditelji plašili su mog brata da će Bara doći po njega ako ne bude dobar. I dalje mi je zastrašujuća ta ideja da nekakva 'Bara' izvire iz magle i grabi djecu. Budući da volim priče o otmicama, priča utemeljena na Bari činila mi se kao savršena za roman.

Može li Malwark sa svojim opasnostima i patologijom biti projekcija stvarnih opasnosti koje djeca osjećaju u provincijskim gradićima? Koliko horor romani za mlade odražavaju strepnje i izazove stvarnog svijeta? 

Apsolutno. Malwark je zamišljen kao maglovit, mučan grad opasan po djecu. Međutim, nije da u svakom provincijskom gradu nestaju djeca. Redovito izlaganje fikciji poput Malwarka može nam izokrenuti pogled na stvarnost. Da, zločini se događaju, u svijetu postoje opasnosti, no takvi su događaji ekstremi koji ne pogađaju prosječne osobe. Pogotovo je Hrvatska sigurna zemlja – jedna od najsigurnijih. Naravno, idealno nemamo nijedan zločin, ali takvo što teško je izvedivo uzimajući u obzir društvene kompromise na koje moramo pristati (npr. tenzija između nečije slobode i potencijalnog kasnijeg zločina), našu urođenu životinjsku biologiju, i nasumične faktore. 

U Malwarku su odrasli distancirani u odnosu prema djeci. Nema obiteljske topline, roditeljskih zagrljaja, uzora među nastavnicima, ali čak i uz takve odrasle djeca se osjećaju zaštićeno u usporedbi s opasnostima nepoznatog izvora. Koliko su slabosti odraslih razlog za dječji doživljaj svijeta kao opasnog mjesta? Što može pomoći odraslima da preuzmu odgovornost za djecu i njihovu budućnost? 

Premda dobronamjerno, odrasli prenaglašavaju rizike. Nije da će dijete biti oteto šeće li samo od škole do kuće. Trebamo se pomiriti s time da određen rizik uvijek postoji – danas ga je vani vjerojatno manje no ikad – i da se djeca trebaju igrati izvan doma, s vršnjacima. Također, vjerujem da trebaju biti puštena da sama biraju vlastite hobije i interese, ne da im roditelji nameću sve od glazbene škole do sporta. Nije da život počinje od 18., djeca su živa bića i zaslužuju da njihove osjećaje i želje uzimamo u obzir. 

Roman ste smjestili u prvu polovicu devedesetih, u predinformatičko doba. Koliko ste se pišući roman vratili u svoje djetinjstvo bez mobitela i sadržaja na internetu? Zašto je uvjerljivija opasnost koja prijeti djeci u slobodnoj igri na ulicama od današnje opasnosti na globalnoj mreži? 

Mislim da su moji likovi iz Malwarka više vremena provodili na ulicama i školskom igralištu od mene. I ja sam se volio igrati po kvartu, ali dobar dio djetinjstva proveo sam i pred računalom. Protagonisti Malwarka 11-godišnjaci su ranih 90-ih, kad računala još nisu bila toliko raširena, pa postoji odmak od mog djetinjstva u tom smislu. Ne bih stoga rekao da sam se posebno vratio u djetinjstvo pišući ovu knjigu. Ali prijetnja je bila utoliko veća što ste fizički mogli nastradati. Naravno da danas postoje i online prijetnje, ali na kraju dana, lako je ugasiti računalo. Ako vas netko zgrabi u parku, ne možete kliknuti 'Shut down'. No današnjoj djeci nedostaje igre vani koja je nužna za zdrav razvoj. Nije da su opasnosti vrebale na svakom uglu – događaji iz Malwarka su ekstremi.

Naslovi „Samostan Craven Hill“ „Velika nevolja oca Dickersona“ i „Teror u Malwarku“ pokazuju da teme radije pišete o dalekim gradovima i teme nalazite izvan Hrvatske. Kako rješavate nazive gradova, ulica, prezimena u svojim romanima? Gdje nalazite engleske nazive koje koristite? 

Nešto me uvijek privuče stranim lokacijama. Možda zbog određene egzotike – domaći teren previše mi je poznat i svakodnevan a da bih na prvu priču smjestio na nj. Naravno, moje priče „Selo smrti“ i „Ada“ smještene su u Hrvatsku, ali većina je ipak negdje „vani“. Imena mi sama padnu na pamet. Ponekad malo više promišljam o njima, ali ne postoji neki specifičan proces. Volim da imena budu zvučna i dickenzijanska, pa tako dobivamo Dickersona, Fickwackera, Popplewellovu, Chimneyja, ili Clutterbucka. Nije da nužno imaju posebno značenje.

Pišete mistične priče o vješticama i horore za mlade, ali istodobno surađujete i u Školskom listu gdje pišete o neiskorištenim mogućnostima suvremene pedagogije. Kako kombinirate tako raznovrsne djelatnosti i interese? Zašto su današnjem društvu potrebna nova pedagoška rješenja, a zašto horori za mlade? 

Ne postoji razlog zašto se ne bih bavio i jednim i drugim. Volim to kombinirati, jer umjetnost je slobodna i neegzaktna, a tematici poput obrazovanja treba pristupiti rigorozno, znanstveno, i racionalno, oslanjajući se na objektivne empirijske podatke. Ne bih rekao nužno da su današnjem društvu potrebna neka nova rješenja – naša je vrsta biološki identična kakva je bila i prije 400 godina kad su se osnivale prve javne škole. No rješenja su potrebna: reorganizacija znanja u školstvu, privilegij praktičnog i korisnog, usmjerenje prema prosječnom učeniku, inteligentan pristup prijenosa i generacije znanja. 

Što se tiče horora, ne pišem fikciju zato što smatram da njome društvu nešto poručujem. Ni sam ne konzumiram fikciju iz tog razloga. Pišem zato što volim stvarati vlastite svjetove i priče kao takve – onaj rollercoaster emocija koje mogu pobuditi. Ne postoji univerzalni odgovor u vezi toga zašto ljudi vole fikciju. Neki vole emocije, neki izgradnju svijeta, neki poticaj na promišljanje, neki kombinacije svega ovoga. Moje knjige prvenstveno nude kvalitetnu zabavu i emocije – ostalo je bonus. Za društvenopolitičke poruke radije bih pisao eseje, a čitao sadržaj stručnjaka. Ako bih već slao neku poruku fikcijom, bila bi to ona humanistička: ljubav i prijateljstvo.