ti mi daješ prazno tilo ali dušu ne mož dat ispravno postupanje u slučaju nesreće spašava živote život je čudo u kapljici vode svi pišu o tome život je na cijeni ali oni što žive ne znaju to njima je život teret a groblja su znameni put od iskre do plamena do sna ciklus je koji se lako prekida jer život nije navika život je da se živi i da se zna da je jedini a opet duša i ljubav ostaje na grobljima i zato kreni kreni prema meni ti sjajni maču dosade ti bještava zvijezdo padalice ostvari mi sada sve želje briga me za kasnije
___________________________________________
Namjerno pišem poeziju bez reda; poeziju koja zbunjuje. Slike su iskrivljene, ali osjećaji su pravi. Kod mene nema hijerarhije; ja zagrabim rukom u kaos i tražim ono što je poznato. Prve riječi uzimam iz etera, gotove stihove radijskih pjesama. Onda se dešava alkemija zaslona i čovjeka. Moje misli izlaze iz unutarnjeg bunara i nadopunjavaju početne stihove.
Moja poezija nema interpunkcije; ona je zamišljena kao suradnja mene i čitatelja. Čitatelj, u svojoj glavi ili na listu papira, traži ritam u mojoj pjesmi i usklađuje ga sa ritmom svog disanja. Mala slova podiže u velika, odlučuje gdje rečenica počinje ili završava.
Moja poezija nema kraja; nije to već ispričana priča. Ona nudi čitatelju da doda svoj kraj ili se udubi u nju, pa domeće svoje misli kao da pakuje nove kobasice.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.