Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 2. kolovoza 2025.

Branka Smoje | Miris Kave

 

Trgnem se iz sna. Nisam čula budilicu. Katapultirana iz kreveta, obučem kupaći kostim i operem zube. Osjetim miris kave. 

Čujem mobitel, ali ga ignoriram.

„A gdje tako trčiš, evo ti kava“, majka me začuđeno upita.

Samo mahnem rukom i otrčim na rijeku. Da sam barem kavu popila. Tako mi je trebala. Skočim i zaplivam. Volim ova moja ranojutarnja opuštanja. Nikog nema, samo rijeka i ja. Plivam brzo. Nadoknađujem. Sunce se provlači kroz vrbe. Kasnim. Prve zrake, koje inače čekam na adi, već su probile vrbe i stvaraju nepravilne krugove u vodi.

Legnem na šljunak i duboko dišem. Čujem šušanj. Otvorim oči i ugledam velikog krokodila. Ne vjerujem svojim očima. Ma gdje krokodil ovdje?

Polako mi se približava. Dišem plitko. Rukom mu odmahnem, mislim, otjerat ću ga.

Sve je bliže. I gleda me polusnenim zelenim očima. Kao da plače. Otvara usta. Vidim sitne i oštre zube. Imam osjećaj da mi se smije.


Probudim se. Mokra sam. Valjda od njegovih suza.

Budilica mi upravo zazvoni. Skočim iz kreveta. Osjetim miris kave.

„Draga, kava ti je gotova“, čujem mamu. Glasno je cmoknem u obraz.

Sručim kavu u sebe. Obučem kupaći kostim.

Zazvoni mi mobitel. Ne odgovorim na poziv, i ostavim ga na stolu.

„Idem ja“, cmoknem je u drugi obraz.

Sunce još nije provirilo. Dišem jutarnji zrak. Na trenutak zatvorim oči. Skočim u rijeku. Kako mi odgovara ta svježina. Lagano plivam. Uživam. Doplivam do ade. Legnem na svoje mjesto. Promatram nebo. Crveni se na istoku. To je ono moje vrijeme.

Čujem šušanj. Okrenem glavu u gledam krokodila. Malenog. Zelenog. Ima smaragdno zelene oči. Suzne. Polako mi se približava, gegajući. Dišem ubrzano. Je da je malen, ali mi nije ugodno. Rukom mu dam znak da ode, ali je on sve bliže meni. Otvara usta. Ma jel se on to meni smije?


Probudim se. Ugledam svoju ruku u zraku. Osvrnem se oko sebe. Još nije jutro svanulo. Zrak  miriše na ljeto i zoru.

 Volim ova svoja jutra. Mir i tišina. Čuju se prve ptice. Protegnem se. Nebo poprima laganu ružičastu boju. Osjetim miris kave. O, mama je već ustala.

„Draga, evo kava je  gotova“, mama će nježno.

Sjednem pored nje, zagrlim je, sočno poljubim i obraz. Šuteći pijemo.

Nasmiješi mi se. Nasmiješim se i ja njoj.

„Idem ja sad polako“, glasno je poljubim u drugi obraz. Obučem kupaći kostim.

Zazvoni mi mobitel. Ne odgovorim. Veselo  otrčim do rijeke. Odmah skočim s mula i brzo zaplivam da se ugrijem. Onda usporim, i uživam u buđenju jutra. Čujem ptičji pjev i kreket žaba. Zapjevušim i ja. Plivam leđno i promatram nebo. Isprepliću se boje od svjetlo žute i crvene do ljubičaste i plave. Stignem do ade.

Imam vremena, prošetam. Onda legnem, zatvorim oči  i upijam tišinu.

Čujem šušanj. Mislim, pričinilo mi se. Šušanj je bliže. Otvorim oči. Vidim bebu krokodila. Polako mi se približava. Gega se, onako dječji. Nezgrapno. Koža mu se presijava na jutarnjem suncu, od blijedo zeleno do boje smaragda . Kapljice vode još jače ističu blještavilo. Zelenim me očima promatra. Smiješi  mi se. Otvori usta, ima samo prva dva sjekutića.

„A gdje si se ti to izgubio, a?“, tepam mu. Pružim ruku da ga pomilujem.


Probudim se. Osjećam toplinu. I miris rijeke. 

Treba mi kava. Ustanem i doteturam do kuhinje. U kutiji ni grama.

Da je mama živa, to se nikad ne bi dogodilo.

Na brzinu operem zube i odem do kafića. Miriše kava.

Konobar u zelenoj La costa majici pruža mi šalicu.

Nasmiješi mi se. I ja se njemu nasmiješim.

Nikad dovoljno stvarnosti, nikad dovoljno snova.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.