Mario Lobor | Pisanjem se bavi od srednje škole, kada se počeo ozbiljno zanimati za žanr horora, te pisati kratke priče i scenarije

Mario Lobor rođen je u Zagrebu 11. listopada 1998. Maturirao je u 12. Gimnaziji 2017. godine, nakon čega je upisao Sveučilište Vern'. Prve tri godine studirao je Turizam (preddiplomski studij), a zatim Upravljanje poslovnim komunikacijama (diplomski studij). Pisanjem se bavi od srednje škole, kada se počeo ozbiljno zanimati za žanr horora, te pisati kratke priče i scenarije. Za poeziju se počeo zanimati kasnije, tijekom studija. Preferira pisati slobodnim stihom, jer mu to ostavlja više prostora za kreativnost. Poezija mu je raznolika, gotovo i suprotna: mnoge njegove pjesme su o ljepoti prirode i hrvatskih krajolika, druge o ljubavi i čežnji, dok u nekima prevladavaju gotički, pa i horor elementi. Omiljeni hrvatski pjesnici su mu Dobriša Cesarić, Josip Pupačić, Miroslav Krleža, Đuro Sudeta, Ivan Goran Kovačić, Sanja Baković i Tin Ujević, a omiljeni strani pjesnici Dante Alighieri, Edgar Allan Poe, Percy Bysshe Shelley, Robert Frost, Paula Meehan, Shüji Terayama, Arthur Rimbaud, Chloe Victoria i Eva Mylle. Također je i filmofil, s posebnim zanimanjem za (prilično podcijenjenu) hrvatsku kinematografiju. Živi i studira u Zagrebu. Trenutno traži producenta za scenarij koji je napisao, pod naslovom "Sunce žarko", i dovršava satiričnu kazališnu dramu "Drugi Berlin".

GRAD DUHOVA

Hodam ulicama kojima već dugo nitko nije kročio

Sa ciljem, a opet besciljno

Svaki korak odjekuje u beskonačnost

I gledam oronule zgrade, otvorenih vrata i razbijenih prozora

I napuštene kuće pune zaboravljenih stvari

Ukrašene paučinom, ograđene raspadnutim ili zahrđalim ogradama.

Te parkove i igrališta, u kojima se više nikada neće čuti smijeh djece

Tobogani i pješčanici nestaju u korovu

A oko klupa i drveća obavija se trnje.

Vidim prašnjave kafiće i restorane s pustim terasama

I kina i kazališta, puna izblijedjelih plakata i postera

I uvela stabla javora i gloga, između zauvijek ugaslih stupova rasvjete.

I svako-malo mislim, sad ću vidjeti nekoga, tu je, iza ugla

Ali nikada nisam u pravu

I opet si mislim, vidjet ću barem pticu na grani

Ili na telefonskoj žici, ili na nebu

Ali sve je opet pusto.

Nebo je sivo, premda ne vidim oblake

I sunce obasjava ledenim sjajem, kao da se boji doseći zemlju.

Tu sam, u gradu duhova

Jedino oni su ostali

Čujem samo jeku vlastitih koraka

I vjetar kako šiba kroz napuštene stanove i prazne kuće. Zvuči kao plač očajnika.

Pitam se jesam li i ja, možda, jedan od njih?

Jer tu postojim a ne pripadam, idem a nitko me ne vidi, kao utvara.

Ali znam da nisam

Jer pod svojim stopama čujem krckanje zakopanih kostiju Poput samrtnog hropca.