Svakoga dana, plavi autobus prepun sezonskih radnika polako je prolazio kroz teška, željezna vrata tvornice za preradu voća i povrća – kao da je znao da ulazi u mjesto gdje ljudski život malo vrijedi, u prostor gdje se umor taloži u kostima, a radni sati vuku bez kraja.
Široki, betonirani prolaz vodio je od ulaza do hala, obrubljen beskrajnim gomilama mrežastih vreća punih paprike. Njihov ustajali miris vlage, prašine i iscrpljenosti lebdio je zrakom, uvlačio se u pluća, u kožu, u misli.
Pred radnom halom, na visokim željeznim stupovima, nalazilo se zaštitno krovište od rebrastog lima. Ispod njega, složene bez reda, kao gomile beskorisnih tijela, ležale su vreće krastavaca, patlidžana, feferona—spremne za preradu, za beskonačno ponavljanje istih pokreta, za bol u rukama koja nikada ne prolazi.
Kamioni su neprestano dolazili, pretrpani teretom koji smo neumorno istovarivali. Vreće s paprikom nismo smjeli tresti niti bacati—morali smo ih pažljivo položiti na tlo.
"Osjetljiva paprika se ne smije oštetiti," govorili su hladnim, odlučnim glasom, kao da je štite od nas samih, od naših ispucalih prstiju, od umora koji se odavno uvukao u kosti. A mi? Naša pogrbljena leđa, noge koje posustaju, snaga koja kopni? To nikome nije bilo važno.
Dan se vukao, monoton, nepodnošljivo dug. Bez kraja. Bez nade.
Sunce je peklo nemilosrdno. Pomislio sam da mogu ponijeti još jednu vreću, još jedan teret. No tijelo me izdalo.
Koljena su mi klecnula, ruke izgubile snagu i tada sam pao, kao da sam napokon shvatio koliko smo krhki, koliko smo nevažni.
Vreća je pala preko mene. Teška, nepopustljiva. Bila je poput olova, poput tereta života koji se skupljao godinama.
"Naprijed!" vrisnuo je glas iznad mene. "Podigni vreću!"
Nisam mogao. Nisam više imao snage i nisam znao jesam li još uvijek bio ja.
Netko drugi, iscrpljen poput mene, morao ju je podići umjesto mene.
"Jesi li dobro?"
"Još sam živ," rekao sam. To nije bila pobjeda. Bila je to samo činjenica.
Pauza je napokon došla.
U tamnoj, zadimljenoj garderobi sjedili smo u tišini. Gust dim cigareta polako je gušio prostoriju.
Sjeo sam na stari drveni stolac, naslonio se na hladan zid i zatvorio oči. Nisam razmišljao ni o čemu, samo sam htio na trenutak osjetiti mir.
"Opušta nakon napornog rada," netko je rekao. Ali ja nisam bio siguran u to.
Neki su odmah zapalili cigaretu, gust dim ubrzo je ispunio prostoriju. Miris duhana, umora i neizgovorenih riječi visio je u zraku.
Vrijeme je klizilo sporo. Previše sporo.
"Pauza je gotova," netko je rekao.
Teški koraci, još teže tijelo. Vratili smo se, kao roboti, bez volje, bez misli.
Žene su već bile tamo, ruke im crvene od rada, od vode, od neprestanog trpljenja. One su ustajale ranije od nas, vraćale se kasnije, radile do iznemoglosti. Znale su samo prihvaćati, šutjeti, izdržavati.
Nekada je, prema pričanju starijih sezonaca, u tvornici vladala tiha hijerarhija—nevidljiva, ali prisutna podjela između stalnih i sezonskih radnika. Stalni radnici nerijetko su izbjegavali jesti u menzi sa sezoncima, ne želeći dijeliti isti stol s nama.
No kasnije, kada je sustav zakazao i svi su ostali bez plaće, ipak su morali zajedno štrajkati i boriti se za svoja prava.
Nužda ih je privremeno ujedinila, ali prava bliskost nikada se nije rodila—svatko je i dalje nosio teret svog teško stečenog položaja, nastojeći ga sačuvati, dok su podjele i dalje tinjale u tišini.
Iako su se neki držali po strani, a drugi tražili načine da si olakšaju dane—naručujući skupu dostavu ili pronalazeći vlastite male rituale—ništa nije moglo promijeniti stvarnost da smo svi zarobljeni u istom mehanizmu, u istoj iscrpljujućoj svakodnevici.
Vrijeme je klizilo sporo. Previše sporo.
Najgore od svega bio je rad na pasterizatoru—stroju za pasterizaciju voća i povrća, ili spravi za mučenje, kako sam ga nazivao.
Staklenke s vrućim pasteriziranim voćem i povrćem izlazile su iz stroja neprekidno, jedna za drugom, bez predaha. Morao sam ih brzo, spretno i precizno slagati na drvenu paletu. Red po red, pet ili šest slojeva, ovisno o veličini staklenki.
Kada bi paleta bila puna, slijedio je završni korak: oblijepiti je tankim stretch filmom, odgurnuti je u skladište i na njezino mjesto dovesti novu paletu—ponovno ispočetka, ponovno bez milosti. To je trajalo satima, ponekad do kasno u noć, nakon iscrpljujuće dnevne smjene. A ni noćna nije bila rijetkost.
Leđa su mi pucala. Morao sam se neprestano saginjati, brzo hvatati staklenke, najbolje nekoliko odjednom, i bez greške ih složiti na paletu. Pogreške nisu bile dopuštene.
A ponekad, doduše rijetko, dogodilo se najgore—paleta bi se prevrnula.
Naravno, to nije smjelo biti primijećeno. Kada bi se nesreća ipak dogodila, svi bismo skočili, u tišini, bez riječi, nastojeći brzo popraviti i očistiti učinjenu štetu. Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se ništa nije smjelo dogoditi.
Beskrajno slaganje staklenki, bol u leđima, tempo koji nije dopuštao predah. Strojevi su neumorno izbacivali vruće staklenke—ritmično, hladno, bez milosti za ikoga.
Danas tvornica za preradu voća i povrća više ne postoji, ali priča i moje sjećanje ostaju, nastavljaju živjeti, ostavljajući trag koji se ne može izbrisati. Svjedoče o prošlim vremenima i ljudima koji su ondje radili, borili se za svoj kruh. Ne smije se zaboraviti ono što je bilo, jer svako mjesto nosi svoje tragove, svoje ljude i njihovu borbu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.