Naslovi su uglavnom široko poznati, kao i fabule, jer su obrađene knjige propisana lektira za škole i/ili fakultete. Ova remek-djela već su odavno s nama, a ipak su nam neopravdano dalja nego ikada, zaključio je profesor anglistike Branko Marijanović i izabrao deset klasičnih djela svjetske književnosti te argumentirao zašto ih danas treba čitati i na koji su način povezana sa suvremenicom. Književni velikani koje je Marijanović izabrao i od kojih je potražio odgovore potrebne današnjem čovjeku su Homer, Vergilije, Dante, Shakespeare, Cervantes, Austen, Dickens, Dostojevski, Tolstoj i Remarque. Deset eseja o klasicima i njihovim po(r)ukama za čitatelje21. stoljeća profesor Marijanović objedinio je pod naslovom „Knjige koje (nam) mijenjaju život“, a u uvodu odgovara na pitanje zašto čitati klasike u vrijeme Tiktoka i zašto uopće čitati u vrijeme brze tehnologije.
Branko Marijanović (rođen 1976.) profesor je anglistike na gimnaziji u Žepču. Dosad je objavljivao eseje na engleskom, a „Knjige koje (nam) mijenjaju život“ prvi je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj. Njegovu knjigu preporučuju književnici kao što su Božica Jelušić, Magdalena Blažević i Josip Mlakić, a Marijanovićeve „Knjige…“ dočekalo je iznenađujuće zanimanje publike u hrvatskim knjižarama uoči Božića. Još veće iznenađenje profesoru Marijanoviću priredila je publika u njegovom rodnom Žepču, gdje se na predstavljanju knjige okupilo čak 300 (!) ljudi.
S profesorom Brankom Marijanovićem razgovaramo o izboru klasika koji su predstavljeni u knjizi, o veličanstvenoj promociji održanoj u Žepču, o podršci kolega profesora i književnika te o novim projektima koje planira.
Kako ste izabrali klasična djela za „Knjige koje (nam) mijenjaju život“? Jeste li imali uži i širi izbor? Koja su djela još željeli obraditi, ali nisu mogla ući u knjigu?
Svrha ove knjige je opisati način kako su ta djela praktično ušla u moj život i kako su me natjerala da sam sa sobom raščistim neke stvari i da, vezano uz određena pitanja, spoznam što zapravo ja sam mislim o određenome problemu. Neke knjige vas jednostavno uvuku u svoj svijet i natjeraju da preispitate kako postavke tog svijeta tako i postavke vlastitog svijeta. Tu zapravo i leži korijen svega. Neki eseji su nastali tako što sam sebi pokušao objasniti što točno mislim i osjećam o određenoj temi, a neki tako što sam drugima pokušao objasniti zašto je neka knjiga još uvijek bitna i što im može reći o vlastitome životu.
Na primjer, jednom dok smo na satu razgovarali o knjizi Ponos i predrasude jedan učenik mi je rekao da je to još jedan predvidljivi ljubavni roman (film) među tisućama drugih i moj esej o Ponosu i predrasudama je nastao kao pokušaj dokazivanja suprotnoga. Počnimo od najočitijega - zarada od raznih prerada djela Jane Austen je mnogo veća od cjelokupnog godišnjeg proračuna Bosne i Hercegovine i to cjelokupnog proračuna za apsolutno sve – ne mislim samo na mizerni proračun za kulturu u BiH. Pazite, na ljubavnom romanu starom 200 godina još se uvijek zarađuje ogroman novac od kojega može živjeti čitava država, unatoč tome što se na tisuće drugih, modernih ljubavnih romana, objavljuje svakodnevno. Ti moderni romani bi nam po svemu trebali biti bliži, ali očito je da nisu jer bi u tom slučaju „dinosauri“ poput djela Jane Austen davno nestali sa scene.
Čak i ako se koncentriramo samo na ljubav, Jane Austen to radi mnogo bolje i sveobuhvatnije nego moderni ljubići. Ona uspijeva postići nezamislivu dubinu i bezvremenost a da priča nikada ne izgubi privlačnost i draž običnog ljubavnog romana. Austen ne opisuje ljubav samo kao blisku emocionalnu i tjelesnu povezanost - kao romansu, nego i kao ugovor, kao dogovor, kao miran suživot, kao prijateljstvo, kao financijski aranžman i kao još niz stvari koje bilo koja realna ljubav ili veza imaju. Ponekad od partnera želimo romantiku, nekada seks, nekada potporu, nekada neobaveznu konverzaciju, nekada fizičku pomoć, nekada novac, nekada prijateljstvo i drugarstvo, a nekada da nas partner jednostavno ostavi na miru par sati. Sve to zajedno je brak, sve to je funkcionalna veza i sve to i mnogo više je sadržano u Ponosu i predrasudama. Čitajući taj roman naučit ćemo niz bitnih stvari o povijesti Engleske u devetnaestome stoljeću, o filozofiji, o različitim vrstama ljubavi, o braku, o prijateljskim i ljubavnim vezama. A sve je upakirano u lijepu, pitku i privlačnu ljubavnu priču. Moj učenik je bio zadovoljan objašnjenjem a nadam se da će i čitatelji ako pročitaju korespodentni esej u mojoj knjizi.
Knjigu je sufinancirala općina Žepče i u Žepču ste održali veličanstvenu promociju pred punom dvoranom. Jeste li očekivali takav doček knjige i odaziv čitatelja?
Da. Knjigu je spremno financijski podržala naša općina a promocija je zbilja bila veličanstvena. Onakav odaziv apsolutno nitko nije mogao očekivati. To je bio jedan od najljepših doživljaja koje sam iskusio i kao profesor i kao čovjek. Na promociji je bilo gotovo 300 ljudi. Da sam pozvao ljude da pijemo zajedno i da ih je došlo 300 to bih još i mogao razumjeti ali na promociju knjige!? Svi mi koji smo sudjelovali u organizaciji smo ostali apsolutno „zblešeni“ i morali smo dodati još više od stotinu i pedeset neplaniranih stolica u desetak minuta. 300 ljudi na promociji je ogroman broj za bilo koji grad a kamo li za tako malo mjesto kao Žepče. Najljepše u svemu tome je što su više od trećine tih ljudi bili moji bivši učenici i njihovi roditelji. To je najbolji dokaz da im je škola vrijedila, da je naše zajedničko druženje i učenje vrijedilo i da nisu jedva čekali otići iz škole i „skinuti nas poput tijesne cipele“ tj. nikada se ne vratiti. Svrha dobroga obrazovanja i dobrih knjiga je baš u tome da im se vraćate iznova po još, i to promijenjeni, zreliji, iskusniji. Ovo je najbolji pokazatelj da i knjige i školu/fakultet treba integrirati duboko u svakodnevnicu učenika i studenata a ne tretirati obrazovanje i učenje kao nešto što je odvojeno od svakodnevnog života.
Književnici Božica Jelušić, Magdalena Blažević i Josip Mlakić napisali su preporuke za Vašu knjigu i podržavaju izbor klasika i pristup koji nije lektirni, već životni. Kako ste došli na ideju da napišete knjigu o klasicima u suvremenici?
Još se dobro sjećam prve godine fakulteta kada sam po prvi put pročitao knjigu U očekivanju Godota. Budući da sam u srednju školu išao tijekom rata i da drugi i treći razred gotovo uopće nismo pohađali nastavu, u četvrtome razredu zbog silnih reduciranja i nadoknada smo tu knjigu morali preskočiti. Stoga sam ja to odlučio nadoknaditi jer je knjiga bila poznata. Međutim, kojeg li iznenađenja! Nakon čitanja osjećao sam se kao kompletna budala. Kao retardiran. Nisam znao što mi se dogodilo, što je u knjizi pisalo, o čemu se tu točno radilo, kome je ona namijenjena i što bi bilo tko, a posebno ja, s njom trebao započeti. Sva formalno akademska objašnjenja su bila puna fraza poput egzistencijalne praznine, apsurda ljudske egistencije, neuspjele potrage za smislom, itd., što mi je bilo jasno na teoretskoj razini, ali me kao čovjeka, a posebno kao mladoga čovjeka, apsolutno nije doticalo. Sve to mi je izgledalo kao nekakva mentalna gimnastika koja ničemu ne služi osim možda razgibavanju ustajalih mozgova. U tome momentu mi apsolutno nije bilo jasno kakve veze ta knjiga ima sa mnom, sa mojim životom, s današnjim svijetom. Znao sam samo da su nekoga čekali a da sam ja jedva čekao kraj knjige. Sva objašnjenja koja sam uspio pronaći su bila toliko suhoparna i udaljena od stvarnosti da sam na kraju odustao, i proglasio sebe glupim i nedovoljno obrazovanim za nju. Realnost te knjige, čak ni uz meni tada dostupna pojašnjenja, jednostavno nije mogla doprijeti u moj osobni svijet.
Na sličan se način danas pristupa i filozofiji. I književnost i filozofiju se tretira kao nešto uzvišeno, rezervirano za posvećene umove i nešto što je svjetlosnim godinama daleko od naših realnih, prizemnih, svakodnevnih problema. Međutim, situacija bi trebala biti suprotna. I književnost i filozofija morali bi biti svakodnevno dio naših života kao pomoć pri rješavanju važnih životnih pitanja, jer inače nemaju svrhe osim da budu već spomenuta (bes)korisna mentalna gimnastika.
Budući da znam da ćete odmah pitati što je bilo kasnije sa Beckettom, evo i odgovora. Esej o Očekivanju Godota je već napisan ali za sljedeću knjigu i on predstavlja svojevrsni odgovor moga ostarjeloga „ja“ mojemu mladome „ja“ i ostalim zainteresiranim mladim ljudima. U tome i ostalim esejima pokušavam čitateljima pomoći da klasike praktično integriraju u svoje svakodnevne živote kao nešto vrijedno i neophodno i mislim da je to razlog zašto se knjiga svidjela poznatim i cijenjenim piscima poput Božice Jelušić, Magdalene Blažević ili Josipa Mlakića. Oni se žele i moraju osjećati kao da pišu i rade nešto esencijalno za naše svakodnevne živote, a ne da fungiraju kao svojevrsni nastavnici tjelesnog odgoja koji smišljaju „sklekove i čučnjeve za mozak“.
Na početku knjige navedeno je da je uvod knjige objavljen na engleskom u zborniku posvećenom Vašem mentoru dr. Borisu Beriću. Jesu li na engleskom jeziku češće knjige koje argumentiraju zašto su klasici suvremeni? Kako se veliki jezik poput engleskog bavi klasicima?
Knjiga je (osim mojoj dragoj supruzi) posvećena mojem mentoru Borisu Beriću jer me je on naučio kako svojevrsni kreativni kaos u mojoj glavi pretvoriti u nešto što je potencijalno razumljivo i korisno drugim ljudima, a to je jedna od najtežih zadaća svih učitelja i svi koji su ikada ikoga nečemu poučavali znaju vrlo dobro o čemu pričam. Hvala, profesore moj!
Što se tiče drugog potpitanja, ne vidim nekakvu preveliku razliku između našeg i engleskog govornog područja te sam zbog toga već počeo prevoditi knjigu na engleski jezik. Knjige apsolutno treba vratiti nazad gdje im je mjesto – u svakodnevni misaoni i emocionalni život svih ljudi. Knjige (iako mogu biti i to) nisu samo duhovna rekreacija, nisu ni intelektualna vratolomija, nisu samo roba za prodaju i roba za police bilo u našim kućama ili u knjižarama. Knjige su naši prijatelji. Netko tko je uvijek s nama. Netko tko nas uči životu, ljubavi, vjeri i smrti. Netko tko nam pomaže shvatiti sebe i shvatiti život.
Veliki pisci su veliki zato što su mislili dublje i vidjeli dalje od nas prosječnih ljudi, a imali su potpuno iste probleme kao i svaka osoba danas: voljeli su, zaljubljivali se, željeli čast i poštovanje, novac i utjecaj, imali prijatelje i neprijatelje, tragali za smislom, razvijali vlastite karaktere, odgajali vlastitu djecu. Svi bitni ljudski problemi se uvijek iznova rješavaju pojedinačno za svaku osobu tako da je glupo ne koristiti ili odbaciti dostignuća najmudrijih koji su hodali među nama jer njihovi uvidi ne zastarijevaju kao prošlogodišnji modeli mobitela ili laptopa.
Baš suprotno. Oni ne zastarijevaju nikada jer ljudski problemi na osobnoj razini uvijek ostaju isti. Na zemaljskoj kugli ni u vrijeme Seneke ili Epikteta nije bilo toliko sljedbenika stoicizma kao što ih postoji danas. Sve velike religijske ideje koje i danas ispunjavaju ljude ljubavlju ili mržnjom, smislom ili besmislom su nastale prije nekoliko tisućljeća. Zbog toga moramo razbiti mit o knjigama i klasicima kao starim knjižurinama koje je vrijeme pregazilo. Njih vrijeme nikada neće pregaziti – zato i jesu klasici. Naš zadatak je da im vratimo uvažavanje i relevantnost koje zaslužuju i tako pomognemo sami sebi živjeti boljim i ispunjenijim životom. Potrebnost i važnost čitanja baš u današnje vrijeme tehnologije i interneta je objašnjena u uvodnome dijelu moje knjige pa ne bih ovdje duljio o tome.
Koliko ste dugo pripremali „Knjige koje nam mijenjaju život“ i nedostaje li vam pisanje nakon što ste je završili? Imate li ideju za nove slične projekte?
Uh. Ideja imam mnogo, ali dan i dalje ima samo 24 sata. Knjigu sam pisao oko godinu i pol, ali je proces izdavanja malo potrajao tako da sam u međuvremenu gotovo završio i nastavak. U nastavku se više koncentriram na modernija književna djela, a pokušat ću napraviti i neke paralele između svjetskih klasika i djela iz našeg govornog područja koja se bave sličnom tematikom. Mislim da bi to moglo biti zanimljivo. Osim toga, započeo sam i djelo o „Bespućima školsko-fakultetske zbiljnosti“ (uvijek me fascinirao naslov te knjige pokojnoga Franje Tuđmana) u kojoj će biti riječi o uspješnom učenju, važnosti, svrhama i tehnici pisanja eseja i seminarskih radova, pomoćnim sredstvima u nastavi tj. oživljavanju nastavnog i predavačkog procesa kroz neki interdisciplinarni pristup i tome slično. Ideja sigurno ima. Treba nam samo zdravlja, vremena i više entuzijasta jer bi bez takvih ljudi knjige spale na istu razinu koju ima Čokolino na policama supermarketa – postale bi roba za konzumaciju na ovaj ili onaj način a to je, priznat ćete, prilično tužna sudbina za nešto veličanstveno poput knjige. Da ne bude zabune, volim ja i Čokolino. Hahahhahaha. Veliki pozdrav svim ljubiteljima knjige i čitanja. Živjeli!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.