Ne čujem više njezine riječi.
Imam li pravo da ih prepoznam
u sunčanom pozdravu neba,
u rasutoj temperi na platnu.
Mogu li sreći da se nadam
kad mi za osmijeh to tako treba
dok mislim na kosicu zlatnu
i pitam se što li je priječi.
Dušo, tamo te druge oči vide
i okrutno dotiču nečije ruke,
tamo drugi upija miris tvoj,
tamo je ljubav mrtva rijeka.
Odlazim tamo da srušim zide
i ublažim njene preteške muke.
Tamo joj donosim radosni poj
jer znam da ona tamo me čeka.
Dok odzvanja klopot
sudbinskog kotača,
vani kao da mrzne,
reže poput mača.
Stižem sa zebnjom,
željom i nadom
da budemo zajedno,
sami nas dvoje.
I onda se dogodi ono
kad nemoguće
postane njeno i moje.
Ne treba reći što
kad se razliju
ljubavne boje,
kad se otkucaji srca
više ne broje.
A ovog jutra,
posebno danas
ja mislim na ono lijepo
što jučer mi dadeš
mislim na sutra,
mislim na nas,
pa te molim da i dalje
zbog mene vrijeme kradeš.
I sjeti se da će netko,
a ne svatko,
da će negdje,
a ne svugdje,
namjerno,
a ne slučajno,
da ću ja, taj netko,
zauvijek misliti na te.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.