Sanja Krušelj | Ne uzvisuj se čovječe!

Ne uzvisuj se čovječe

pod tim nebeskim

harfama života, 

zar ne slutiš da

tek smo tren blještavosti

u sazviježđu zvijezda.

I da netko vuče konce

naših trenutaka,

sakupljajući krhkotine

naših padova. 

I život je naš tek usputni

putnik, 

i ništa nije vječno. 

Ni naše suze, 

ni naša radost, 

dok u mekom đemperu

i mirisu kuhanog vina

tražimo uspomene.

Da ispričaju priču o

prolaznosti ljepote

ljudskoga bića,

kad zaspu ulice naše

mladosti

i kad minu sve jeseni

i starom ulicom zamiriše

miris bagrema.

I šta će ti sva blaga

ovozemaljskog svijeta,

kad Božje oči prodiru

u dubinu tvoje duše.

I samo je njezin sjaj

ono što vrijedi

u Njegovim očima. 

Ne teži za nekim dalekim

nedostižnim snovima,

jer poteći će tinta tvog  tvog života

u krvave potoke

nedorečenih nadanja.

I nećeš vidjeti proljeće

kako diše

nekim novim udahom

života.

Jer zima neka daleka

pomutiti će sjaj

tvog oka.

Zar misliš da će vrijeme

donijeti oproštaj,

dok pjesak života curi

i teče u neprostore,

u kojem nema bola

samo carstvo tame

tišinom caruje.

Zar misliš da me poznaješ,

ne, ti samo lutaš

gubilištima duša,

i ono što je ostalo od nas

samo su naše sjene.

Dok provirujemo u

duboke oceane vlastite

osrednjosti

mi smo tek izgubljena

djeca,

zalutala u duboke meridiane

vlastitih ožiljaka. 

Obriši taj slani uzdah boli

što klizi ti niz lica,

poput lomljivih kristala

dok u njima inat puca.

Zapitaj se, da li

ozeblo srce dušu ima, 

ili samo diše sa

vijetrovima ledenim

što prodiru u sjenke tuge. 

Možda će ponovno naš

susret biti zapisan,

negdje između redova

stare istrošene knjige.

Negdje na raskršću

Između danas i sutra.