Tomislav Domović | Element

Oboje smo od ugljika.

Ja crn, crnji od zarasle crnice,

krhak kao ljubavna izjava.

Ti prozirna, odsjaj nebosklona,

čvrsta poput ratne zapovijedi.

Oboje smo u zemlji čamili.

Svatko u svojoj dubini.

Ja pri kori, nadomak iz Božjeg oka

briznulim zvijezdama.

Ti u grotlu, u vrućoj maternici zemlje,

opečena magmom i trnokopom rudarske ljubavi.

Oboje smo od ugljika.

Reći će ljudi; atomi praha stvoreni da se vole.

Možda kao ljubavnici,

vjerojatno kao brat i sestra,

nesumnjivo kao prijatelji.

Ljudima je svaki ugljik isti.

A mala je vjerojatnost da ćemo se voljeti.

Vječno.

U tobolcu umirućeg Sunca.

Naprosto, nemoguće je uklesati te u bezvremeni dodir.

Biljem u prstima. Pjesmom na noktima.

Sobom izduženim u pjesmu.

Tamnim ugljikom nad lancima kristalnog tijela.

Nemoguće je i zato ne odustajem.

Teško će moj meki (trošni) grafit zagrepsti

plohu tvoga (vječnoga) dijamantnog srca.

Ne uspije li, zvečat ću u staklovini prosutoj u hirovitu noć.