Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Mladena Kopjara "Sjena brončanog štakora"

(ilustrirala Petra Brnardić; Zagreb: Naklada Ljevak, 2018.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Strašno, strašno 

Nekome riječ mlin nije strašna. Meni jest, jer me podsjeća na vampire u mlinovima. Zato sam se naježila kad je u romanu spomenuto selo Mlinarevo. Bit će tamo svega i svačega, pomislila sam. I onda to ime: Sanjin! Sanja li on ili što? Odlučila sam telefonirati prijatelju koji je napisao taj roman. Mladen Kopjar i ja nismo se čuli strašno dugo. Pitamo se za zdravlje i još malo o strašnim vrućinama. Onda ono zbog čega zovem: 

    - Zašto si glavnom liku dao ime Sanjin? 

    - Aha, čitala si! — zadovoljno se smješka moj sugovornik. — Odabrao sam to ime jer mi se strašno sviđa. 

    - Pa dobro, svatko je gospodar svoga romana. — kažem pomirljivo. 

    - Ali knjiga ti je strašna! 

    - Koja knjiga? 

    - Pa ta o Sanjinu, "Sjena brončanog štakora"! Strašno je dobra, genijalna i tako... 

    - Hvala! Strašno mi je drago da ti se sviđa! Tek kad je to rekao, prasnuli smo u smijeh. 

Previše strašnoga se nakupilo u našem razgovoru. Premda sam tu riječ u romanu našla samo nekoliko puta: 

    "No može li selo s takvom strašnom poviješću biti idilično"? 

    "Žene bi na strašnim mukama priznavale sve što im se stavljalo na teret". 

    "Izrađivanje mrtvačkih sanduka sigurno je strašno depresivan posao". 

Stvarno strašno Ali u romanu "Sjena brončanog štakora" više je strašnih pojava i događaja. Stvarno strašnih, zastrašujućih, od kojih vam staje dah: 

    "Martin je iz sanduka vadio ljudske glave i bacao ih ispred sebe." 

Ili netko samo osjeća jezu i strah: 

    "Osjećao sam se kao da me neka zla sila iznenada otpuhala u dubok kameni bunar i sad padam u tminu", prema ledenoj vodi punoj krastača i zmija, dok mi se s vrha bunara netko kesi, neka čudna unakažena faca." 

Strašan je i štakor, ili bi mogao biti: 

    "- Ne razumijem. Pa u selu vjerojatno ima na stotine štakora. Što je tu čudno?" 

    - Čudno je što ovaj kojeg sam otkrio nije živ." 

Zatim neka čudna, zastrašujuća sjena: 

    "...tik uz ogradu, kretala se sjena. Imala je ljudski obris. Unatoč polutami, glava i trup jasno su se ocrtavali na travi, dok se noge nisu vidjele, kao da su utonule u zemlju. Ili uopće nisu izašle iz nje?" 

Dečko i cura 

Ipak, čitav roman nije strašan nego napet, zanimljiv, zabavan. Pomalo je i ljubavan, jer su glavni likovi dečko i cura. Imaju 14 godina, on se zove Sanjin, a ona Nataša. On se teško opusti, a ona je cool: 

    "Sav sam se uspuhao od straha, dok je Nataša, za razliku od mene, mirno vezivala crvenu kosu u rep." 

Sanjin u svakog sumnja: 

    "- Dobro, Martin nije vampir, - rekao sam. - Ali što je s Jalžom?" 

Sanjinova predviđanja su uvijek loša: 

    "Dok su se oni dobro zabavljali, ja sam zvjerao uokolo, strepeći hoće li na nas skočiti kakva opaka ribetina od pedeset kila."

 Zato mu jedan znanac kaže:

    "- Ako se hraniš strahom i svugdje vidiš opasnost, ne možeš normalno živjeti. Ne možeš se zabavljati, ne možeš učiti, ne možeš spavati. — Kratko je pogledao prema Nataši. — Ne možeš čak ni voljeti kako treba."

Sanjin voli Natašu, u to nema sumnje. Ona je uvijek vedra, on je gorak i kiseo: 

    "...između livada i njiva, s kojih bi pokoji seljak mahnuo Nataši. Ona bi veselo uzvraćala, opet govoreći kako će nam u Mlinarevu biti nezaboravno. U sebi sam se morao složiti s njom. Ovaj će izlet krvavim noktima biti urezan u moje pamćenje." 

Mudraci kažu da je život i lijep i ružan. A neki tvrde da je istina uvijek u sredini. Ja ne tvrdim ništa. Možda ni brončani štakor ne postoji, iako ima sjenu. Pročitajte roman Mladena Kopjara pa sami zaključite!