Darija Žilić | Dijete i ja

 

U vrtu u samom središtu grada

Možes vidjeti prave mesožderke, maleni.

Imaju duge šuplje cijevi i šarene cvjetove na

Koje slijeću umorne pčele i mali kukci, tanki

Kao niti najtanjeg konca. I ne stigneš pogledati,

Te cijevi pune su živih bića koja nestaju i gube se

Baš kao i mi u sparini grada, na goloj cesti po kojoj

Padaju prve kapi. Ljetna oluja, ali mi se ne bojimo.

Premda grad je kao mesožderka, velik i surov,

Ima oblik cijevi u kojoj se kotrljaju žene, djeca, čak i

Vojnici. Od kiše, sklanjamo se u muzeje s drvenim ormarima

iz kojih vise kosturi i minerali, velike preparirane zvijeri,

morski pas kojeg dodiruješ bez straha i ptice koje će ipak,

tko zna zašto, poletjeti iz kaveza i razbiti vrućinu svojim

Krilima. Maleni, pitaš me o Bogu baš usred vreve,

I polako ti podižem kapu, kupujem tri d sliku na kojoj vidiš

čas zvijer ili pak princa koji je zalutao.

U muzeju zuje pčele i snimljeni zvukovi kao da su

Stvarni i vidiš oko sebe rojeve i pomišljaš tko je

Stvorio sve ovo i koliko je to trajalo...

Hajde, požuri na zadnji tramvaj s cvijećem, mali i

Pobjegnimo dok još možemo, od trgova koji se u

Ponoć pretvaraju u cijevi i samo gutaju, kao one

Velike biljke u središtu grada