U zimsko doba godine večeri su mrke.
Krošnje neba se spuste na naše kuće, a sa njima i duhovi šuma.
Posjedaju po stolovima i zavrnu rukave.
Sa njima podijelimo večeru i postelju.
Tugujemo za suncem oborenim iza neprobojne polutke zemlje.
Sumnjamo u njegov povratak i sjaj koji tjera tjeskobu.
Ožalošćeni brojimo padavine u očima ljudi koji zaviruju u
zamagljena zrcala.
Svugdje tražimo zračak nade i put kojim dolazi proljeće.
Sve dok neka sićušna ptica ne doleti, niotkuda.
Od nje ovisi nastavak svijeta.
I svjetla u nama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.