Nikola Kornesczan | Ti nisi ni u snu

Ti nisi bio tu kad ničeg nije bilo

u jeseni bez vjetra i neba nada mnom. 

Bez obrisa, u tami, treperilo je tilo

već znajući:  naći ćeš sve to što je nešto skrilo,

tvoj put gdje raste pijesak i kamovi, i krom;

tvoj put u neku pustoš; u moj primorski dom.  

Ja nisam znao to što znala si o meni

kad ničeg nije bilo blizu mene; tu,  

gdje gasila se sjenka u nekoj tamnoj  pjeni  

i gubila se tama u svagda stranoj sjeni.

I nebo bez nijansa lepetalo na dnu

već nekog inog mora, gdjeno u tvome snu.

Gdje nisi bio kad već znala sam što jesi

i ti na ovoj zemlji, gdjegod u satu tom

što mjeri strani prezent kad želim da se desi

posvema nešto ino. Na drugotnoj adresi

da nađeš samo vodu i sasvim prazni dom,

posljednji put u pustoš gdje bliješti samo krom.

Gdje opet možda maštaš o tome što si htjela

u jeseni bez vjetra, gdje sasvim drugi su

blizu drugog mora. A neka sjena bijela 

sve valove i ceste sa modrim nebom svela.

Gdje nešto ino sjaji i skriva stvarnost svu

kad nisam više tamo, kad nisi ni u snu.