Ti nisi bio tu kad ničeg nije bilo
u jeseni bez vjetra i neba nada mnom.
Bez obrisa, u tami, treperilo je tilo
već znajući: naći ćeš sve to što je nešto skrilo,
tvoj put gdje raste pijesak i kamovi, i krom;
tvoj put u neku pustoš; u moj primorski dom.
Ja nisam znao to što znala si o meni
kad ničeg nije bilo blizu mene; tu,
gdje gasila se sjenka u nekoj tamnoj pjeni
i gubila se tama u svagda stranoj sjeni.
I nebo bez nijansa lepetalo na dnu
već nekog inog mora, gdjeno u tvome snu.
Gdje nisi bio kad već znala sam što jesi
i ti na ovoj zemlji, gdjegod u satu tom
što mjeri strani prezent kad želim da se desi
posvema nešto ino. Na drugotnoj adresi
da nađeš samo vodu i sasvim prazni dom,
posljednji put u pustoš gdje bliješti samo krom.
Gdje opet možda maštaš o tome što si htjela
u jeseni bez vjetra, gdje sasvim drugi su
blizu drugog mora. A neka sjena bijela
sve valove i ceste sa modrim nebom svela.
Gdje nešto ino sjaji i skriva stvarnost svu
kad nisam više tamo, kad nisi ni u snu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.