Kolumne

ponedjeljak, 28. studenoga 2022.

Igor Petrić | Vjetar prije kiše (čin drugi)


Možda jednog dana, onako usput,

sakupiš dovoljno hrabrosti

i iskreno odgovoriš na sve neodgovorene upite,

ta dosadna pitanja i izgovoriš neko ime, 

onako usput, reda radi, 

u prolazu, iskreno i čisto,

ili se jednostavno prepustiš

zaboravu i kažeš nečujno, u sebi glasno,

preglasno, urlajući očajno

„zovem se imenom kojeg sam još jučer

u bunilu zaboravio. Ne! Ne! Ovo je strašno,

prestrašno i bojim se.“ – urlaš, dereš se 

na svoj odraz u ogledalu,

vičeš i plačeš, ali nitko ne čuje. 

Kao da su svi odjednom nestali,

sakrili se u rupe smrdljive 

i sad se podrugljivo smiju.


Zidovi su dobro zvučno izolirani. 

Oblijepljeni spužvom radi sigurnosti. 

Zato viči koliko te volja. 

Jače! Jače! Viči i deri se, nikog nema, 

nitko ne čuje.


 „Ali moje ime…“ – pitaš „možda je predugo 

i prekratko za sjećanje i…?“ – u bunilu govoriš, 

i smiješ se bez veze. Zidovi su neprobojni,

savršeno izolirani, 

sivi od dosade. Što je stvarnost,

što refleksija vlastitog umišljaja,

stvarno više ne znaš, ne raspoznaješ.


Oprosti mu bože ako postojiš,

ne sjeća se tko je ni što je.

Možda Vjetar se zove?


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.