Kolumne

srijeda, 18. kolovoza 2021.

Ana Jembrek | Previše svjetla


Udah. Izdah. Udah. Izdah.

U mraku čuje uporne otkucaje vlastitog srca.

Udah. Izdah.

Konačno, otvara oči.

Ležeći na boku prvo ugleda nju. Ona spava. Neće se probuditi još neko vrijeme, pobrinuo se za to. Njezine tamne podočnjake ne smiruje noć sna, a čini mu se da se još uvijek nalazi u položaju u kojem je legla. Dugo se nije naspavala. Bdjela je.

Iscrpljena je, on to zna. Tjednima, mjesecima, životom... s njim.

Ne krivi je. Život je ovih dana suviše težak.

Podiže teško tijelo u uspravan položaj i stopalima traži papuče. Pod je hladan. Šakama se oslanja na krevet. Pogled mu se zaustavlja na prozoru ispred njega. Tamno okno skriva najtamniji mrak, onaj prije zore, a ulična se rasvjeta razlijeva po krovovima. Prekriveni su mekim, svjetlucavim snijegom. Gotovo osjeća… možda ako zatvori oči.

Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Ne. Ne osjeća ništa.

Ustaje i kreće prema hodniku. Pazi na korake, laki su i tihi. Ne pali svjetlo, snalazi se u tami. 

Ulaskom u kupaonicu pažljivo pritvara vrata i pali svjetlo. Zjenice mu reagiraju i na trenutak se lecne. Previše svjetla.

Prepušta se rutini. Otvara slavinu i savija se nad umivaonikom. Umiva lice i pogledom traži ručnik. Uočava ga na perilici za rublje. Prljav je i zaudara na plijesan, ali to ga ne smeta. Briše lice. Poseže za pastom za zube, ne gnjavi se s četkicom. Istisne malu količinu na prst i natrlja ju po zubima. Ispljune u umivaonik, bez ispiranja.

Gleda u ogledalo. Pogled mu uzvraća muškarac u četrdesetima. Gusta crna kosa raštrkana je na sve strane. Čekinjasta, prosijeda brada. Plave oči. Prazne.

Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Lice stranca.

Okreće se na peti, s vrata skida noćni ogrtač i navlači ga. Ne gleda čiji je, no pristaje mu. Odlazi u kuhinju. Otvara ormarić sa šalicama i uočava da više nema ni jedne. Poseže za iskorištenom šalicom na pultu i puni je vodom. U ladici pronalazi vrećicu instant kave i sipa je u šalicu. Voda je hladna i treba mu neko vrijeme da miješanjem načini napitak. Strpljiv je. Prinosi ga ustima i pije. Kava je neukusna, ali ispija je do kraja. Šalicu odlaže pored dupkom punog sudopera. 

Zapita se što još treba učiniti. U mislima prolazi jutarnju listu. Već neko vrijeme ovisi o tim listama. Izgubio je osjećaj za ono što se mora, liste prolazi automatski: na poslu, kada je još išao na njega; u odnosima, kada mu je još bilo stalo. Ovih dana, samo kod kuće.

Zaboravio je WC. Sad se prisjeti. Kreće prema toaletu. U uskom WC-u obavlja ono nužno. Nosnice mu ispuni jak miris mokraće, ali ne pušta vodu, kotlić je preglasan. Izlazi iz njega i upućuje se prema ulaznim vratima.

Zastaje pored njihove sobe. U sobi spavaju dječak i djevojčica. Nježno polaže ruku na vrata.

Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Ništa.

Spušta šaku i rastvara je ispred sebe. Gleda u otvoren dlan. Nečiji dlan. Bulji u tu ruku nekoliko trenutaka pa je spušta uz tijelo, osjećajući kako mu klizi niz bok. Nastavlja dalje. Lista je gotovo dovršena - ostala je još jedna stavka.

Opreznom otvara vrata, izlazi pa ih zatvara. U hodniku je mrzlo, ali na krovu će biti hladnije. Smeta li ga hladnoća, upita se. Svejedno mu je. Tako mu je svejedno.

Uspinje se na najviši kat i otvara staklena vrata na dnu hodnika. Sad više ne mora paziti na zvukove.

Na krovu primjećuje da je tama popustila. Sve popušta. Valja požuriti.

Korača.

Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Približi se rubu.

Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Uspinje se na ogradu.

Udah. Izdah.

Pogleda u obzor. Izlazi sunce.

Udah. Izdah.

Ružičasto. Razlijeva se. Toliko svjetla.

Udah. Izdah. Udah. Izdah.

Ne može odvratiti pogled. Ne uspijeva zatvoriti oči.

Udah. Izdah. Udah.

Lijepo je.

Izdah.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.