Petar Pismestrović | Direktan, jezgrovit, razumljiv i pitak u karikaturi i u romanu

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Galeristica Koraljka suočena je s teškom bolešću muža Luke koji joj je bio životni oslonac. Prije smrti, Luka želi vidjeti četiri žene o kojima Koraljki nikada nije govorio. Koraljka je zbunjena, ali poziva četiri Lukine žene i dok ih iščekuje preispituje svoj život i svoju 20-godišnju vezu s Lukom, u kojoj nisu imali djece… 

Petar Pismestrović živi u Klagenfurtu i objavljuje u najuglednijim svjetskim listovima, a nakladnik Styria objavio je i dosad njegovih devet knjiga karikature. Kao karikaturist svjetskog ugleda, rekreativno piše poeziju i prozu, a roman „Lukine žene“ njegov je prvijenac. Njime se predstavlja hrvatskoj publici među kojima su oni koji ga se sjećaju iz osamdesetih godina kao istaknutog karikaturista koji je objavljivao u svim Vjesnikovim izdanjima, ali i oni koji ga dosad nisu upoznali. 

S Petrom Pismestrovićem razgovaramo o njegovu prvijencu „Lukine žene“ te o pisanju i karikaturama, erotici u romanima te kada je idealna dob za objavljivanje romana prvijenca.

Neobično je da karikaturist piše romane, no u jednom intervjuu izjavili ste da imate nekoliko napisanih romana. Kada ste počeli pisati romane i zašto? 

Romane pišu ljudi različitih zanimanja. Pa eto i karikaturisti. Doduše ne znam ni jednoga tko je napisao roman, ali znam neke koji pišu pjesme i priče. Imam sedam napisanih romana. Lukine žene su prvi objavljeni, ali ne i prvi napisani. Pisati sam počeo odavno, još kao mlad momak. Moja profesorica hrvatskog jezika, Adela Pavičić, savjetovala me je da studiram književnost, jer sam pokazivao smisao za analizu romana i likova u njima dobro interpretirao književna djela. Ali ja sam se već tada opredijelio za karikaturu. Ipak, pisao sam poeziju. Najprije onu ljubavnu, mladenačku, pomalo naivnu, a onda su dolazile ozbiljnije teme o socijalnim problemima, siromaštvu, smrti. Počeo sam tonuti u crnilo, a nisam bio dovoljno zreo da bih to preradio. Rano sam ostao bez oca, pa onda i bez najmlađeg brata, a to sve ostavlja rane. Dakle, prestao sam pisati poeziju i u potpunosti se posvetio karikaturi. Ali puno sam čitao, promatrao život oko sebe, uočavao nepravde i različitosti. Literatura mi je bila bitna i iz nje sam crpio i ideje za karikature, ali još više spoznavao svijet iz neke drugačije perspektive. U mojoj kući već je postojala osoba kojoj je pisanje bilo način izražavanja, moja supruga Mirjana, koja se petnaestak godina bavila novinarstvom, a kad je došla u Austriju, prestala je zbog jezika koji je bio prevelika prepreka. No ona je i dalje pisala humoreske, dječje priče, dva romana i kolumne za neke online magazine, i objavila knjigu „Domovina u koferu“. Ja sam joj, kao čovjek od ideja, počeo predlagati što bi i o čemu mogla pisati. Vjerojatno sam joj išao na živce, kad mi je jednoga dana rekla da ona ne može pisati po tuđim idejama, a ako ih imam toliko, zašto ne pišem sam. I tako sam, da ispitam sebe, počeo s pisanjem. Poeziji sam se vratio desetak godina prije nego sam napisao prvi roman. Prelistavajući stare zabilješke naletio sam ne teku s mojim pjesmama koje sam skoro i zaboravio.  Čitajući napisane pjesme s višegodišnjom distancom i novim životnim iskustvom, shvatio sam da neke čak nisu ni loše. Tako sam ponovno počeo pisati poeziju. Sada već puno ozbiljniju i zreliju. A i s težim temama se lakše nosim. 

Roman „Lukine žene“ pisan je u prvom licu, a glavni lik je žena. Kako ste odlučili baviti se ženskom psihologijom u prvom licu? Kako su reagirale žene, a kako muškarci na takav pristup u romanu?

Moram vas ispraviti. Lukine žene su pisane u trećem licu, a Koraljkina sjećanja i razmišljanja u prvom. Možda s toga ostaje osjećaj da nam Koraljka priča u prvom licu svoju priču. U tom sam romanu htio sam sebe ispitati koliko poznajem žensku dušu. Žene su zanimljive jer u određenim situacijama reagiraju drugačije od nas muškaraca, drugačije razmišljaju, i drugačije se postavljaju u važnim trenucima. Ženska psiha je već obrađivana u iteraturi, i ma koliko bila istražena i opisivana, uvijek postoji novi kut gledanja. Moj je cijeli život vezan uz žene, koje i volim i iznad svega poštujem. Moja majka, baka, supruga, tri sestre, tetke, djevojke s kojima sam se zabavljao, kolegice… sve su to osobe od kojih sam učio i preko kojih sam upoznao ženu. U dušu. Reakcije žena  na moj roman su, koliko vidim i čujem, pozitivne. Muškarci se za sada ne javljaju. Roman je tek od skora u prodaji, pa ne znam je li došao da svoje publike. A mišljenja me svakako zanimaju, iako nisu odlučujuća za ono što pišem i kako pišem. 

U romanu „Lukine žene“ mjesto radnje je Zagreb i Opatija, a obuhvaćate razdoblje od prije rata do današnjih dana, no roman je vrlo komunikativan i pisan s lakoćom. Koliko je iskustvo u medijima pridonijelo vašem stilu pisanja i komunikaciji s čitateljima?

Da, radnju romana sam smjestio  u ambijent koji mi je poznat, ali to ne znači da je tako u svim mojim romanima. U jednome glavnog junaka šaljem u pustinju, u drugome u Ameriku, a nisam bio ni u pustinji, ni u Americi. Pišući nastojim opisati psihičko stanja mojih junaka, u ovom slučaju Koraljke, a sve ostalo mi je tek kulisa. Zato u mojim romanima nema opisa zgrada i fasada, naziva ulica, a mogao bih se, kao drugi pisci, i time baviti. Priča koju vodim stvara se spontano za vrijeme samoga pisanja. I događanja se mijenjaju baš kao u životu bez najava i planova. Koliko mi je iskustvo s radom u novinama pomoglo teško mogu reći, ali možda je važniji način razmišljanja koji koristim i u karikaturi. Direktno, jezgrovito, razumljivo i pitko. Nikada nisam, ni kao čitatelj, volio previše komplicirana razmišljanja, da se moram pitati što je pisac htio reći, ili me čitanje umrtvi i uspava, pa počinem prelaziti slova, a da ništa ne pamtim. Meni je važno zadržati pažnju čitatelja, uvući ga u radnju i  natjerati ga da ne prestaje čitati. No, ne radim to namjerno. Vjerojatno je to vezano uz moj način razmišljanja.  

U romanu je nekoliko erotskih scena koje nisu prošle nezapaženo. U Hrvatskoj pisci rijetko pišu erotske scene. Kakva je situacija u svjetskim medijima? Kakav je danas status erotike u medijima?

Meni je erotika u romanu funkcionalna. U životu mi je jako bitna. Kao pisac nastojao sam ljubavnim scenama dati umjetnički štih. Važno mi je psihičko stanje aktera, njihov emotivni doživljaj. Svi smo mi ljudi podvojene ličnosti. U nama su i inteligentna bića i životinje. To često jedno drugo isključuje. Zato su mi zanimljivi prelasci iz jednog u drugo stanje To se kod Koraljke najbolje vidi u odnosu s Mašom. Znam da su u svijetu popularni erotski romani, ali oni najčešće imaju problem s literarnim izrazom. Tako je, primjerice, erotski roman Fifty shades of Gray, (Pedeset nijansi sive), unatoč kritikama sa svih strana, postao jedna od najčitanijih knjiga. To govori, ne o kvaliteti knjige, nego o interesu čitatelja. Meni erotika nije primarna i nastojim ne pretjerivati i koristiti erotiku ne više nego što je to potrebno. Čitateljima prepuštam da procijene koliko sam u tome uspio.

Iako živite u Klagenfurtu, odakle surađujete s najvećim svjetskim novinama, u Hrvatskoj ste prisutni svojim karikaturama na enigmatskom časopisu Kvizorama. Imate li svoju publiku u Hrvatskoj? 

Nekada sam bio aktivan na cijelom prostoru bivše zajedničke države, objavljivao istovremeno i u po šest tiskovina, a sada radim samo za Kvizoramu i to više iz prijateljskih razloga. Naime, kolege s kojima surađujem još od vremena Vjesnikova Kviza danas su članovi Kvizorame, a to je bio dovoljan razlog da prihvatim poziv Želimira Kušića. Kvizorama izlazi jednom tjedno, pa sam eto toliko i ja prisutan u medijima. Kao karikaturist nikada nisam bio opterećen slavom. Uvijek sam govorio da mi je cilj da se moj rad vidi, a da ja ostane nepoznat. No čini se nisam u potpunosti uspio. Teško mi je reći imam li svoju publiku u Hrvatskoj. Nekada sam imao, ali ne onakvu kao sada u Austriji. To izgleda ovisi i o odnosu čitatelja prema karikaturi. Tamo znaju da radim i portret karikature, ali sam poznatiji kao politički karikaturist, što donosi i priznanje i ugled. 

Mediji su, predstavljajući vas i vaš roman „Lukine žene“, zapazili da ste roman objavili s navršenih 70 godina. Kome je namijenjen roman? Očekujete li da će ga radije čitati čitatelji vaših godina ili mlađi čitatelji? 

To što mi je roman izašao kad sam navršio 70, ne znači ništa više do neobičnosti. Obzirom da imam deset knjiga karikatura i karijeru koja još traje, roman se pojavio na vrijeme. Za mene je svako vrijeme dobro vrijeme, jer se ne osjećam toliko star da ne bih imao ambicije da objavim još poneku knjigu i karikatura i romane i poeziju… Roman Lukine žene napisao sam u zrelim

godinama i moji su junaci dospjeli u te zrele godine, ali roman sam namijenio i mlađoj čitalačkoj publici. Možda ga treba čitati ona generacija koja tek polazi na put afirmacije, karijere, koja širom otvara vrata života i kreće u neizvjesnost punom brzinom, ne osvrćući se oko sebe. Ta generacija treba pročitati Lukine žene, možda nauči da ni karijera nije sve.  Da se ne isplati baš u potpunosti žrtvovati samo za karijeru. Da, kad čovjek ostari bez potomaka, osjeti kako je teško biti star i sam. A osama je kazna za svako ljudsko biće. Naravno, to ne znači da starija publika ne bi trebala čitati roman. Naprotiv. Vjerojatno će netko pronaći i sebe u njemu. Dakle, roman je namijenjen svim ljubiteljima čitanja, ali i onima koji su zaboravili koliko knjiga može biti uzbudljiva i primamljiva i koliko, barem na trenutak, može odmaknuti čitatelja od svakodnevnih problema. A i to je jedan od ciljeva moje knjige.