Kolumne

petak, 19. lipnja 2020.

Željko Bilankov | Nives


(tridesetšesta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Priznajen, nek san iša tek u drugi sridnje, ni mi bilo svejedno kako ću se obuć za izlazak vanka. Brž je za to najvišje zaslužna moja majka, vrsna šnajderica, naprosto obdarena dobrin ukuson. Od malih nog vodila je računa o mojen izgledu, a ni meni ni bilo mrsko imat ništo lipega na sebi. Inšoma, prvi put, jedna naša Šoltanka, pozvala me na rojendan svoje ćeri i kako to onda odbit, pogotovo ča su se moji dobro znali š njiman, pa je bi red da se pristojno uredin. Pače, ona i moj otac, u mlajin godinan, bili su dragi jedno drugomen.

Gledajući iz današnje perspektive, sve mi se pari kako je ćer Zoricu, ma kako to grubo zvučalo, pokušala namistit meni, jerbo nismo bili toliko bliski da se posićujemo u sličnin prigodan. Bilo kako bilo, ja san pridvečer krenu iz kuće, stidljivo pokušavajuć prikrivat smišni buketić ka poklon slavljenici. Srdačno su me dočekali i  radosno pozdravili moj čestitarski pojubac. Zorici je bilo neugodno, pa se malo zacrljenila u licu. Stol u kujni, bi je pristavljen i pun raznih delicij, a tamo je već sidi njiov mlaji susid. Njezini, mater, otac i sestra su se povukli, ali nikoga se još čekalo, da upotpuni dva moguća para, ma ja to nisan zna. Odjednon, zvono na vratiman najavilo je novog gosta, boje rečeno neočekivanu gošću. „Ovo je Nives, moja prijatejica iz razreda!“, rekla je Zorica, a moje su oči ostale ka ukopane na njoj, ča se virujen, vidilo iz avijona. Lipa mlada cura, također Šoltanka, točnije Goripojka, duge kose, divnog osmiha i stasa, začas je svojin glason i vedrinon, steplila atmosferu meju nan. Inšoma, večer ni tekla po planu Zoričine matere. Sve višje san priča sa Niveskon, a slavljenica sa susidon. Zapravo, parilo mi se kako in je laknulo, jerbo očito nisu bili spremni za ono ča in je niko drugi namini.

Pili smo, jili, šalili se, smijali, slušali ploče sa gramofona, no moj se pogled uglavnon ni odvaja od Nives. Vrime je dobro uteklo, a ja san poželi da prva reče kako mora ić doma. Na moju sriću tako je i bilo, pa san iskoristi trenutak da kažen isto. Zahvalivši se domaćiniman na prikrasnoj večeri, a Zorici na pozivu i druženju, našli smo se vanka, ispod zvizdanog neba te posebne noći za mene. Srce mi je tilo iskočit iz prsiju, dok san izusti ono: „Bi li te moga otpratit do kuće?!“, bojeć se da neće pristat. Pogledala me i rekla kako daleko stoji i ča ću se mučit, ali me uz končan osmih, ni odbila i ja san deboto leti po zraku. Gremo jedno uz drugo, pričamo ko zna ča sve, uz  koji, naki pravi pogled, a meni ruka doboto da je ni zagrlila. Strah je bi jači, pa nisan ti tražit kruva svrh pogače. Borami, stanovala je malo daje nego di ja sad stojin, ma sve je prošlo ka u trenu. Ponekog uličnoga šetača, oliti ljubavni par srili smo puten u te kasne ure, a sad nas eto već isprid njezinog ulaza. Nisan moga odolit, a da je ne pokušan zamolit bi li se mogli jopet vidit. Eeh, tad me proli pravi ladni tuš, jerbo je zastala, pogledala me i rekla: „Da, ali samo ka prijateji!“ Siguro joj ni moga uteć izraz mojega lica, odjednon prominjen u tužni, boje reć, razočarani. Pozdravili smo se uz stisak ruke i moj kiseli osmih na kraju. Okrenu san se za njon, mahnu dok je ulazila u portun i još jednon promotri tu divnu figuru.

Kako san moga mislit da će odma, tako mlada divojka kazat sve ča san želi, ali moj nezrili ponos ni onda to s'vaća. Prošlo je otad brž par misec, a virujen da jednon i drugomen ona večer ni izašla iz sićanja. Zapravo, želi san je vidit, a nisan zna kako ću onda postupit. Inšoma, jedne vruće litnje večeri na Šolti u mojin Grohotan, bi je ples u Zadružnemu domu, ča se tih sedandeseth godin održava redovito. Masu svita, domaća glazba i šušur svojstven malemu mistu. Ja s prijatejima ulazin u salu i nako, reda radi, bacin oko na banke di su judi sidili. Nika kosa mi se učini poznata, a u ton trenu, divojka se okrene, ka da je znala... Bila je to Nives, „moja“ Nives. Pogledi su nan se srili, ona se vidljivo sritna iskreno nasmiši, a mene strefi i nesvisno klimnem glavon, pa iznenađen i zbunjen krenen polako daje, prima ekipi u dnu Doma, još uvik dilon okrenut ka njoj. Istog časa s'vatin, da san triba poć do nje, jerbo, ka da mi je Niveskin pogled pun želje ti reć, ol' neš doć do mene.

Cura u koju san očito još bi zajubjen iza mene, a prijateji, koji ništa ne znaju, isprid. Njima zafrkancija i karte na pameti, ponajmanje bal, a meni košmar u glavi i ti nesriknji muški, boje reć dičački ponos. Kako in reć, da ću ostat i kako mi ni do karat i prič, jerbo mi je jedna mala zavrtila pamet? A jopet, niki vrag u meni tira me je vanka, dok su taktovi lipega valcera izmamili prve plesače na drveni podij sale. Pustivši prijateje da prvi izađu, ja san je još jednon pokuša pronać, barenko pogledon, meju, sad već gomilon svita. No, ka da je zemju propala. Tuga te litnje noći zbog moje muške gluposti, pretočila se u pobide na briškuli i trešeti, jerbo, kako se ono reče, ko nima sriće u jubavi, jema na kartaman! Ipak, nakon puno godin vidi san je na trajektu, sidila je daje od mene, iako je u početku nisan pripozna. Oni osićaji davno su nestali, ali mi je bilo baš drago da smo se ponovo srili !


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.