Kolumne

subota, 30. svibnja 2020.

Oleg Antonić | Višnja i ditiramb





Višnja će rasti pod zlatnim stijegom;
klecati zbjegom će ditiramb.
Svoju ćeš malu kuću pod brijegom
mijenjati oran za blještav han.

Višnja će cvasti štrudlama sjete
kad sunut će k nebu ditiramb.
Zadnjom ćeš snagom iznijeti dijete
s obala praha u snježni stan.

Višnja će krasti samotnim listom
podbulu klobuku ditiramb.
Predan sebi u času tom čistom
sjedit ćeš gol: skroz trijezan - sav pjan.

Višnja će pasti s maticom stijenja
muzej da zasnuje ditiramb.
Sva tvoja blaga, djela i mnijenja
spavat će smjerno kustosov plan.

Višnja će srasti s jelenskim rogom.
Očuđen sijevnut će ditiramb.
Glazbu pod kožom zvati ćeš Bogom;
svanut će znanju beskrajni dan.

Višnja će rasti, sve uz nju cvasti,
u slasti će k srcu ditiramb;
plima će strasti tek tada spasti
kad tmasti  te    mjesec        šećerom        časti



(Višnja je šesno ljubavno biće,
veliki prasak, ditiramb.
Eter se zgusne, napne mišiće;
pukne, pa potekne lava u san;

u krugu stanja tvar već je svlak.)



* Nakon dvadeset i četvrtog reda prirodno ponovno slijedi prvi red. Sadržaj u zagradi puka je opaska.

** Tekst duguje postojanje pjesmi „Na krovu“ Nataše Hrupec (Kvaka, 21. prosinca 2019.); tamo gdje je Višnja prava mjera, u svom zrcalnom supostojanju i kiseloj slatkoći.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.