Darko Dautović | Kavez

KAVEZ

Živjeti.

Čini se zastarjelica.

Poput mene. Sada i ovdje.

Prezent se, kap po kap, pretače u aorist. U praznini, svojoj punini značenja.

Sve teže zamišljam sutra. Mada ga je vrlo jednostavno sročiti: nakon policijskoga sata kupiti kruh, mlijeko, možda cigarete, potom skuhati kavu, pročitati vijesti, pogledati novu epizodu neke serije, nahraniti mačku, prileći do nje i čekati da drijemež učini što mu je svrha pa se nakon buđenja baviti nekim novim softwareom, učiti ga kao da će mi ta vještina ikada više biti od koristi, podgrijati konzervirano gotovo jelo pa s cigaretom spravljenom od ilegalnog, jeftinog duhana bdjeti uz računalo, zaviriti s vremena na vrijeme na mobitel što se danima bespotrebno puni strujom, uključiti omiljeni podcast na tabletu i - zaspati. Možda. Ako se ne prikažeš na gipsu stropa, ikonostasu suhih zidova, neopranom nikotinu s prozorskoga stakla, odrazu mjesečine na prašini stola. Na unutrašnjosti vjeđa.

I tu, dušo, prestaje moje sutra.

A ja mu uporno namjenjujem nemoguće zadatke: oprati posuđe, posteljinu, odjeću, izglačati, usisati, obrisati prašinu, otuširati se, urediti bradu, podrezati nokte, prošetati, kupiti svježe voće, pisati bivšim prijateljima i davnim klijentima, zasvirati, stvoriti... Zaboraviti tebe.

Ili te barem na sekundu ne maziti u mislima.

Znam da te gubim. Kao da sam te imao.
A i što bi to trebalo značiti: imati te? Od glagola nemušto, polupismeno stvarati parabolu, metaforu, u jednu suhozvučnu riječ sažeti ljubav, prijateljstvo, pripadanje, značenje, svrsishodnost, smisao, nježnost, podršku, tjelesnost...? Nemoguće. Glupo.

I toliko ja.

Ako sam te ‘imao’, bilo je to u osam kratkih poljubaca, tri zagrljaja i u tisućama, vjerujem, istinitih riječi, u ne više od petnaest susreta, dvadesetak telefonskih razgovora, šesnaest neispunjenih obećanja i više od pola milijuna minuta maštanja o tebi; perolakog, sebičnog stvaranja tebe stvarnije od one koju jutrom nanosiš hitrim potezima na lice pred da zakoračiš zemljom u svoj precizno oblikovani dan. Dovoljno da te pišem, nedovoljno da te postvarim u četrnaest četvornih metara što me poput pentagrama iscrtanog kredom i kruga od soli štite od nestvarnosti stvarnosti.

Sutra ću ti, obećajem, kao jučer, poželjeti napisati pismo. Ne email, ne elektronsku poruku na messengeru ili nekoj drugoj modernoj umotvorini, već kako doliči mojoj dobi, staromodno, na papiru, kao nekad, iz vremenâ koja ti ne pamtiš. Obećajem da ću ga ponovno započeti, ponovno se pokušati sjetiti vlastitog rukopisa. I ovoga se puta neće stvoriti neobične krivulje, oštri kutovi, isprekidani potezi, duboke pa plitke brazde, stotine njih i sve to skupa neće postati crtež moga lica kakvog ne želim da vidiš. Ni jučer niti sutra. Jer se više ni ne razlikuje od onih koje srećeš. Niti je sveprisutna inverzija u pozlati rešetaka kroz koje te... voli.

Znam da se gubim. To doista znam. Vrlo dobro se sjećam da sam se imao. Bit će da ovoga puta ipak odustajem od plana da se najprije uozbiljim pa tek potom zaozbiljno ostarim, jer daleko se bolje sjećam koliko se nisam imao. Dugo. Predugo. I, da, znam, nije prvi put. U davnim danima bi se u toj sobi praznih polica i pustog kreveta što bih izgradio oko sebe uvijek nekim lahorom, niotkuda, odškrinula nevidljiva vrata. Ponekad ranije, češće nakon duga čekanja. Čekanje me uvijek dočeka. Sad je od olova. Poput snomorice iz koje ne stiže buđenje. A opet, nekako prijatno, skoro prijateljsko; dobra stara navika koja s vremenom postane predstanje iz kojeg se uzima mjera svemu što preleti percepcijom. Prošla si zaigrana, prebrza da bih te sustigao i vrata su se za tobom stopila u zidove što ponovno postaju projekcijska platna jedine istinske, prividne stvarnosti.

Tri i pol koraka su od zida do zida. Četiri od vrata do prozora zakritog roletom. Napolju monokromatsko sunce. Vjetar. Kažu, bolest. I dekretom uspostavljena tišina.

Gotovo da mogu čuti otkucaje svoga srca.

U kavezu prsnoga koša.