Luka Tomić | U predvečerje, u par trenutaka do uvenulih boja

U predvečerje
Osluškujem ljepotu tišine
Za par trenutaka uvenulih boja
Osluškuje pomno jedino onaj tko u grudima nosi težinu
drugog srca svoga
jer zna, vrlo dobro zna
da je ljubav mirna strana bola
sve do rastanka kada se javlja kao najjača bol
ikada zadana čovjekovim suzama

Kada si izrasla na suhoj grani sunca
vreća vremena prebačena preko ramena
doimala se ogromnom
jer ti si bila i ostala pravo malo čudo
A sad bez pravila i reda neumitan vrtlog ruši naš dom
više nije dovoljno poljubiti te za laku noć
kako bi smirio tvoje ustrašene usne
što slute nepovjerljivu dubinu potonule duše

Oduvijek je moj trag nicao po putima tvojim
a sad u predvečerje, u tih par trenutaka do uvenulih boja
kada bih trebao načiniti bedeme čvrste od namjere
da te iskreno volim
Čini mi se kao da izvan tebe nemoćno stojim

Teško je ljepotom pripitomiti prazninu do poslušnosti
jer prekratki smo sjaj za takvo što
Svijeća života kao vosak nas troši
ali nije zlo bojati se, ne vjerovati je zlo
Nije mi neprijatelj mjesto u kojem te udišem neposredno
Mi smo jedno što u dva dijela kroči po zemlji
da nije tako i spokojna noć bi imala nagon
krvoločne zvijeri

Dok si ti u srcu
pitome su šume
živi glasovi dobrih vila
Lastavice moja malena
dušu si mi svojim dahom sašila
u predvečerje, u par trenutaka do uvenulih boja

Zagrlimo se jer to je prave vjere čin,
to je volja što uskratiti neće
pobjedu nad ovim svijetom
Lastavice moja malena
očaran sam tvojim letom
U predvečerje, u par trenutaka do uvenulih boja