za što da se čvrsto uhvatim
U što da se pouzdam
Ako ljubav nije ljubav
Poezija je samo odlutala ovca od svog stada
čiji pastir, velik ovaj svijet, želi da pati i strada
jer živi drugačije ispod istih oblaka
Kada se oči ispunesuzama
i promijeni se sjaj što pada s neba
U praznoj plohi mojih grudi
Što se tada rađa, a što gubi
Baladu ispod imena koje ljubim
kada vlak prolazi pod prozorom noći
pretvaram u krikove koje nitko ne čuje
neka preteški stihovi odlete od mene
nisu to pjesme, to je srce
Kada se oči ispune suzama
ranjiv poput jecaja ostavljenog u boli
neću biti svjestan što po papiru pišem
al’ trijezan potpuno znat ću koga dišem
U ovom životu, u ovim snu i noćnoj mori
po mojoj koži plašljivo se zibaju travke ljubavi
k’o da skrivaju požare poslije kojih kreneš dalje
jer izbora nemaš, živjeti se mora
netko baš tebe treba
da mu smrt ne postane rođendanska želja
Kad se oči ispune suzama
opet ću tražiti lice svoga sunca
iza oblaka čežnje gdje ona luda nada
nudi zlatnik sreće koji nitko neće
primi na dlan
tko bi to pristao toliko dugo biti mrak
Da bih gorio nebom pored nepoznate tuge ugašenog svjetionika
Onaj kome je nada bliska k’o obitelj, k’o sestra
kad mu se oči ispune suzama, ljubav mijenja
za uvijek postojanu bol
S nekog drugog kraja život će moj započeti
S neke druge stanice boljet ću čuti vlakove
koji prenose svijet na ljepše mjesto, neko sveto
I treba čovjek ići dalje no što može
da si stigne na vrijeme oprostiti
ono što skriva ispod kože
Neka suze, neka dira….žedna je duša u gradu koji nema vode
Sačuvaj tu dušu laku, vrijedi živjeti, i u ratu, i u sudbini
koja ti je oduzela sve
Pronađi dovoljno duha da se spasiš jer si svijet u svijetu
Točkica što se na svoj način giba i samo ti
možeš sebi stvoriti malo onog prijeko potrebnog mira
kada ti suza dušu dira
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.