Majda Fradelić | Proljetna

Grumen, nemiran

bitak,

davno svijen

svemirski svitak,

ne mari za stoljeća svojih pješaka

vagone zemaljskog tereta

zbijene u zakutak

vremenskoga geta,

sreće i tuge,

ma koliko duge,

pupaju na fosilima

neprestana zaborava,

na dlanovima

tope se

 zime,

u očima se srne

jezerē

nebo i šume –

što preostaje

nego sidriti proljetne rime