Dugo sam se pitao što mi je.
Stalno me nešto boljelo, smetalo, budilo iz sna,
bacalo u trans i oblačilo paranojom kao
da od nekog ili nečeg bježim.
Od ubojice s fantomkom sjena u mračnoj ulici.
Od tupog pada s kamenog zvonika na trg prepun ljudi.
Od bolesne nemoći da pomognem majci koja se utapa u bačvi vode.
Od nečeg strašnog što noću sanjam i ujutro zaboravljam.
Padali su tako dani pokošeni dvjema bojama.
Plavom prugom i crnom kockom.
Prvi plavi bili su u trku, propadali u hipu i ostajali
zatvoreni među kuglama uspomena,
a druge crne, neprolazne, tmurne kocke
izbacila bi plima mog mrtvog mora
kao trule daske dječjeg lijesa
na koje mi valja samo leći
i otploviti tintanim
pučinama do
kraja
svijeta.
Danas kad znam što mi je,
Svejedno me sve boli, smeta, budi iz sna,
baca u trans i oblači paranojom,
ali više ne bježim.
Sad sam ja svoj ubojica s fantomkom sjena u mračnoj ulici.
Sad sam ja kameni zvonik s kojeg tupo padam na trg prepun ljudi .
Sad sam ja bačva vode u kojoj se utapa moja majka.
Sad sam ja nešto strašno što noću sanjam i ujutro zaboravljam.
A dani ostali isti,
Plave pruge i crne kocke.
Baš kao oduvijek.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.