Pramcem u sumrak

Antibiotik

Piše: Jelena Miškić

Trenutno sam visoko motivirana za nekakvu boks vreću koju bih natukla kao vola u kupusu. O daa...

Dogodi se i meni pa se razljutim. Al' ono..totalno se raspalim. Pravo teatralno, para mi ide iz ušiju, crvene mi se oči... kad prozborim, a ono nije lijepi hrvatski jezik već salve plamtećih buktinja koje kad krenu trava ne raste nikada više.

Prvo sam lječnicu nastojala ravno dva dana telefonski dobiti, kako to dobar odgoj nalaže, po naputku ponašanja u vrijeme gripe i sličnih ogavnih zaraza, tj. njezinu medicinsku sestru iz razloga kojeg? A majke ti mile, vučemo nekakve viroze uduž i popijeko, čas majka, onda Đuka, pa opet majka, sad i mala. Ok, ok, vrijeme je kojekakvih beštija, al' malo prekardašilo ta obiteljska razmjena bakterija, reko' - ajmo! Svi sad na pregled!

Htjedoh joj reći kako imam tri njezina pacijenta i priupitati kada bi bilo dobro da dođemo, jer dva su preko sedamdeset i u temperaturi, a jedna je i u pubertetu i u temperaturi.

Zar je moguće da sestra dva dana ne diže slušalicu?

"Retoričko pitanje je stilska figura u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje odgovor."

Hm...da.

Jednom davno me je puno mudrija prijateljica naučila kako doskočiti telefonskim brojevima. "The" telefonskim brojevima.

Rekla mi je "okreni zadnji za jedan više ili manje i malo si se kao zabunila..."

I doista, u nedostatku boljeg rješenja, okrenem ja četvorku zadnju umjesto trojke i hop! Za dvije sekunde javi se neke druga teta. Dobar dan, dobar dan, znate zovem pa nikako dobiti, pa seniori, pa juniori, pa svašata nešto, možete li mi vi pomoći?

Trenutak istine.

S druge strane je teta koja ima super dan, traži me broj telefona i obećaje kako će me uskoro netko nazvati.

I doista. Ali ne zove dobra teta! Zove sestra odabrane liječnice i gle čuda! - u sljedeće dvije sekunde zakazuje pregled. A sunce mu žarko!

ok, ok..vrijeme je takvo kakvo jest, harači odvratna gripa, prepune su čekaonice pacijenata, ali odradili smo pregled, poredali se Miškići kao pačići, otvaraju usta, daju da im se izmjeri temperatura, Đuka ne spominje prostatu, divota.

I sve bi bilo sretno završeno sa nekoliko kura antibiotika i jednom školskom ispričnicom. Ali ima i dalje. Zaboravila sam tetu nejavljalicu. Potisnula sam kako mi nismo boležljivi i kako ju sad neću jako dugo vidjeti. Potisnula sam to da je vjerojatno kao zdravstveni djelatnik morala položiti nekakvu zakletvu da će pomagati...to znači i javljati se na telefon. Koliko god čudno zvuči, ali da. I to. Zaboravila sam sve ulazeći u ljekarnu sa brdom plastike u ruci što od zdravstvenih, što od dopunskih što od onih na koje kao skupljaš bodove, misleći ma sad pokupim sve što je prepisano i strpam ih u krevete i kao u crtiću tutnem toplomjere u usta i mir.

Kucka teta ljekarica s netom namanikiranim noktima u onu tipkovnicu, kucka, kucka... kaže lijeno:

"Jooooj, ali mi te antibiotike nemamo".
Pa prebaci žvakaću na drugi kraj usana.

Osjećam kako mi rog izbija s jedne strane glave.

"A nemamo niti zamjenski. Samo malo, samo malo... imamo u Borovu!"

Roletna.

"U Borovu?" - pitam miss Sajmišta, a kroz glavu mi prolazi starica koja je npr. operirala koljeno i tu je trknula kod doktorice na pregled tri ulice dalje i čas posla u ljekarnu preko puta, starac koji će doista potegnut u temperaturi u Borovo ili zbunjeni teenager koji nema vozačku.

Ma sve je to možda i ok kad ideš po kremu za zglobove.

Ma nije ni onda ok.

"Ali postoje i druge ljekarne u gradu" - kažem.

"A to vam ja ne znam što one imaju" - zaključi Čunga Lunga.

"Dobro koje ljekarne u gradu nisu vaše?" - mislim si, neš majci, zamutit ću ja sama te atibiotike ako ti skočim tamo preko pulta.

"Ja vam samo znam koje su naše ljekarne!"

Osjećam i drugi rog.

Vjerojatno bi uslijedilo skakanje iza pulta, kada mi je neki dobri starac preko ramena dobacio, kaže:

"Probajte onu preko puta policijske".

Prihvatljivo.

Sjedam u auto, majka viče:" De mi kupi nešto za piti!" Mala hoće maramicu, balavi po kerovima,

Đuka viče: "Neću ja u Borovo!"

Bogu hvala da su kod policijske imali sve lijekove.
Što me vraća na Čunga Lungu.
I na sve Čunga Lunge koje nemaju... što?
Osjećaj za druge.
Naivno, da. Ali nikako se naviknut' na uh..tužit će me Čunga Lunga.
Ima ona super izreka..kada vidiš nekoga, nikada ne znaš što je taj proživio minut, dva ili sat. Dan prije tebe.

Olabavi.
Nije život špaga.
Žvake su stvarnost.