Sonja Smolec | Ivan Škrabe: Dodir slobode

foto: Matej Čelar

Pri prvom susretu s naslovom glazbenog albuma mladog kantautora Ivana Škrabe, ostala sam ugodno iznenađena pronašavši u njegovom izražaju ono za što sam mislila da je odavno nestalo s naše glazbene scene – romantiku i pobunu u njenom najfinijem obliku koju ćete osjetiti jedino ako pažljivo slušate riječi njegove pjesme od svega šest redaka:

Napustite gradove

Okupite se ljudi
Stigao je čas

Vjetar iz Šume
Nosi glas

Napustite gradove
Za savjet upitajte životinje


Ovdje se jasno vidi njegov stav prema čovjeku današnjice koji se sve više udaljuje od prirode, od samog sebe. Okupite se… poziv je na zajedništvo jer čovjek kakav je, na žalost najčešće nije sposoban sam nešto učiniti za sebe ili druge. Čak se i životinje bolje snalaze od ljudi koji sve više gube svoje prirodne instinkte osim grabežljivosti, no čak i za to im treba zajednica pripadanja. Očito je da se takvi stihovi ne pišu na pamet. Za tako nešto potrebno je duboko osobno iskustvo i svjesnost ne sebe već i prirode kojoj čovjek pripada.

Već pri prvom slušanju sjetila sam se glazbenika Grupe 220, tamo iz davne 1966. godine, Drage Mlinarca, njegovih stihova i načina interpretacije, pogotovo njegovog kasnijeg samostalnog djelovanja. Prvo što moram reći je – Ivan Škrabe, bez obzira na ovu poredbu, ne oponaša Mlinarca niti njegovu glazbu jer to je jednostavno nemoguće. Ivanov stil podsjeća, nije jednak ali je jednako upečatljiv. Da bi se sviralo na taj način i pisalo takve stihove, moraš biti svoj, istovremeno i snažan i nježan a on to definitivno je.

Kao osoba osviještena svakog trenutka kojeg živi, prodire u dušu slušatelja toliko jednostavnim riječima o ljubavi kojima dokazuje da nije bitno koliko se kaže, već što se i kako kaže. Ivan nema mnogo pjesama, no i ovo malo je dovoljno da nam predvidi autora kojeg vrijedi slušati i pred kojim je, samo ako će pronaći pravi način da se češće prezentira javnosti, budućnost osebujnog glazbenika kakvu bi mnogi željeli.

Ljubav. Jedna riječ koja toliko mnogo govori. Ona ista o kojoj se toliko priča i pjeva a da je mnogi ne znaju prikazati na pravi način. Ivan u svojoj pjesmi Dodirom slobode, po kojoj je nazvan i njegov album prvijenac, o tome govori ovako:

Uzvraćam neuzvraćen poljubac
On me vodi
On dopire sve do kraja grada

Ispod maski kucaju srca
Ispod maski kucaju srca
Ispod maski kucaju srca
željna ljubavi

Dodirni me
dodirom slobode
Noćas ću te ljubit
Noćas ću te ljubit
makar ne bilo mjeseca

Za njegovu glazbu i stihove mora se reći da žive u savršenoj sinergiji, da uz ovakav tekst ne bi odgovaralo ništa drugo.

Svojim stilom, usporeno izgovorenim riječima i pomalo nazalnim, hipnotizirajućim glasom osvaja, sugerira, vodi i predviđa:
   
Poeziju će pisati svi   
Na dar svjetova
U spomen gradova

Svjetovi su puni naših majki
Gradovi su puni naše braće
Koja nose ljubav u očima
Koja nose ljubav u očima

Sto milja sam prošao
Nigdje nisam ostao
Lile su nas mnoge kiše
Naše ime vjetar piše

Sad je pravo vrijeme
da budemo sretni
……

U pjesmi Prostranstva predaka vraća nas na prapočelo svega onoga već ranije spomenutog – povratak u samog sebe. Generalna introspekcija i mir.

Prostranstva predaka
   
Došao sam da te vodim
u prostranstva tvojih predaka
Čega ima da se bojiš
ti nosiš moju vatru

Spusti mir svim biljkama
Vrati spokoj zvijerima
Pokaži ljubav svim ljudima

Neka svuda vlada mir
Neka svuda vlada mir


Sonja Smolec, 29.12.2019.