Mensur Ćatić | Duško Babić: Prva četvrtina srca

UNIVERZUM DODIRNUT SRCEM

Šetnja po kiši – Zen priča

„Dva su učena čovjeka šetala po kiši i jedan se nije smočio. Može li mi netko od vas reći zbog čega?
- Zato što je jedan od njih nosio kišobran.
- Zato što je kiša padala u razmaknutim mlazovima tako da na jednoga nije ništa palo.
- Zato što je jedan od njih išao sredinom ulice, a drugi uz zidove zgrada.
- Vi ste se svi uhvatili fraze "jedan se nije smočio" i tako naravno, nećete nikada otkriti pravu stvarnost.
- Gledajte, ako kažem "jedan se nije smočio", ne znači li to da su se obadvojica smočila? – (pokazuje prstom.)

Ako prstom pokazujemo na mjesec, mjesec nije u prstu: kad riječima ukazujemo na istinu, istina nije u riječima. Ako se hvatamo samo za riječi, riječi će nas zagušiti i nikad nećemo shvatiti istinu i suštinu.“

Kako onda čitati poeziju ? Postoje pjesme koje čitamo očima, preletimo ih i nakon čitanja zaboravimo. Postoje pjesme za koje bismo mogli reći da prolaze kroz svaki naš zid, pjesme koje i poslije čitanja ostanu u nama, izgrade duboku tišinu u kojoj ih osjećamo kao čudesna bića ljepote i čujemo njihova bila, otkucaje nalik samom protoku vremena, ehu i bojama vječnosti. To je svevremena poezija. Iskrena, nepatvorena, čovjekom pisana, bez želje da liči na uzore, bez namjere da ih ruši, poezija upućena na dobro i na ljubav, na gradnju i mostove. Upravo takva je poezija Duška Babića, u rukopisu zbirke „Prva četvrtina srca“ , zbirke duboke poetike i lirskih pjesama koje svjedoče istinski samosvojnog autora, drugačijeg i posebnog.

Poezija je to koja ne remeti slijed misli čitatelja, koja zaokuplja svu pažnju, koja se otvara pred čitateljima stvarajući slike, pretvarajući riječi i metafore u prasak spoznaje – samospoznaje. Jer poezija je to koja je dubokosmislena, duboko refleksivna i nadasve jaka, u svojoj višeslojnosti. Kad pjeva o ženi, ona je ogrnuta toplim i nježnim ogrtačem emocija, bilo da je gledana kao najljepši dio ovozemaljske prirode, bilo da je dodirnuta srcem, bilo da je samo dio čežnje, želje, misli, bilo da je podignuta na pijedestal. Žena, sinonim, simbol ljepote, ali i žena muza, žena Poezija, kojoj se pjesnik obraća sa velikim i iskrenim poštovanjem i beskrajnom, bezgraničnom ljubavi pri čemu je erotski naboj prefinjen i suptilan, na mjestima pretočen u nezaboravne slike i ritmove koji u sjećanju ostaju kao predivna glazba. Babić svakim svojim stihom svjedoči da je ljubav čovjekova jedina nada, dovoljna i jaka da drži cijeli svemir, zapravo je u njegovim pjesmama riječ o svjedočanstvu njezine ljepote i ako veliki Dostojevski ustvrdi da je ljepota ta kojom se ovaj svijet može iskupiti, Babić svojim pjesmama slavi ljepotu same ljubavi jer ljubav je ta koja mijenja stvari, ljubav je ta koja od običnih stvari može načiniti raj.

Sam naslov „Prva četvrtina srca“ samo naizgled je matematički ili anatomski pojam, međutim, unutar njega vrlo je vješto protkano pjesnikovo viđenje rađanja ljubavi, poput rađanja mjeseca, njegove prve četvrti, onog lijepog, istinskog osjećaja koji zaustavlja razum i buja, razvija se snagom ljubavi.

Pjesnik se vješto igra riječima i različitostima njihovog značenja. Tako na primjer u pjesmi „Samuraj“ značenjski riječ raščlanjuje na samoću u raju. Tako postiže da se riječ koja se jedanko piše, ali razlikuje u značenju vrlo vješto i smisleno ukomponira u istu pjesmu. Prisustvo oksimorona pojačava dojmljivost stihova, npr. Životinjski nježno, ili da mi usne izgore ispod vode , bas kao i koristenje paradoksa npr. ptica osuđenih na ljepotu leta

Pjesme su slobodnog stiha, nemaju određenu metriku,no postoje pjesme u kojima je prisutna rima ali isključivo u cilju pojačanja značenja u pjesmi i samog ritma, zvučnosti i snage izričaja

(pjesma „Zavjet“)

Večer donosi čemer

kiše sjete prijete

lome grane

drvorede proklete

na trenutak

uspomene zasvijetle

Skoro svaka od pjesama iz zbirke može biti cjelovitim obrascem Babićeva pjesničkog stila, može biti prelijepim slikovno-glazbenim svjedokom njegova poniranja u semantičke dubine riječi gdje pjesnik pronalazi značenjske bisere kojima prožeže i razgoni magle svakodnevice i apatije suvremenog čovjeka i ljubav pokazuje ne samo kao jedini pravi smisao živlljenja nego i kao jedini pravi put spoznaje. Ljubavna lirika Duška Babića svojevrsno je, ubjedljivo i upečatljivo odgonetanje svemira srcem. Pri svemu tome, u moru melankolične i depresivne, stilski i značenjski do nihilizma umorne suvremene pjesničke produkcije Babićeva poetika vjeru u čovjeka crpi iz čudesne ljepote ljubavi i nudi je ne samo kao nadu nego kao jedini put. Reći nekome iskreno ,,volim te" nije nikada otrcano i takve riječi ne mogu izgubiti značaj nikakvom prekomjernom uporabom, pa niti u poeziji, ali će svi koji pročitaju Babićevu zbirku pjesama poželjeti onima koje vole reći to i na jedan nov, Duškov način: “valim te".

VALIM TE

Misao je svakog vala

da se prsima

o stijenu razbija

rasprsne i rasprska

u tisuće malih vodoskoka

ukrašenih po rubovima

čipkom od pjene

kao rascvjetalim pupoljcima

Iznjedren snagom mora

struja i oluja

val se rađa niotkuda

nema u njemu vjere

poniznosti ili časti

jednoga je usuda

da pred očima zablista

u revoluciji ljepote

smrtnoga uzdaha

ljubeć stijenu

posljednjom snagom

k'o što čovjek

u bizarnom snu

strašću nepokornom

ljubi savršenu ženu.

Ova pjesma,  osim što može ilustrirati pjesnikovu čudesnu igru riječima pri čemu im on ništa ne oduzima nego divnim poetskim kontekstima dodaje njihove sopstvene dubine, može poslužiti i kao sublimirani koncept pjesnikove vjere u svojevrsnu “revoluciju ljepote" nošenu tim valom slobodnim od svake prepreke, neumitnom, iskonskom.

Iznjedren snagom mora

struja i oluja

val se rađa niotkuda

nema u njemu vjere

poniznosti ili časti

jednoga je usuda

I pjesnik nije ništa drugo do čovjek, čovjek koji sam sebe nosi kao plamen, čovjek oslonjen na sebe samoga, na snagu koju crpi iz ljepote sopstvene ljubavi koja se otud može činiti da dolazi niotkuda ali nema sumnje kuda ona vodi, i kao jedini smisao i kao put spoznaje. I pod dojmom čudesne stvarateljske snage čitajući ove pjesme čovjek se nikada ne upita je li to bogohulno, jer nije, nije jer to je taj isti univerzum kojeg smo svi zatekli samo što ga je ovaj čovjek, Duško Babić cijelog prošao i dodirnuo srcem.

Mensur Ćatić

Visoko, 27.10.2011.