Igor Petrić | Prošlost u slikama, slike na ljudima

Podjeli posljednju misao
sa mnom i skini prašinu s usana.
Obriši suze s obraza i ako možeš
smiri se. Diši polako.
Diši!

To je samo slika i ništa više.
Evo! Pogledaj koliko ih je već nacrtano.
Recimo ova, nacrtana je davno,
rukama nepoznatog umjetnika,
grubim kistom na pergamentu.
Vidiš li uopće razliku…?

Razumijem zašto si zabrinuta
i zašto ti se sve to gadi.
Vjeruj mi, stvarno nije bitno koliko su mladunaca ubili
za jednu rolu depilirane kože, jer bilo je davno.
Ne misli o tome, ne gledaj na to tako.

Zamisli samo te ruke koje su je gulile,
rastezale, tretirale vapnom i brusile vulkanskim pijeskom.
Glačale najfinijim kostima i oblim kamenjem.
Namakale u ulju, sušile i potom prodavale umjetnicima
po prihvatljivoj cijeni.
Ovu sad ne treba posebno tretirati.

On,
umjetnik,
poput svih drugih umjetnika je.
Oprosti mu, što nije birao sredstva.
Pogledaj i vidjet ćeš,
razumjeti o čemu govorim.
Zamisli ga kako u rukama drži pergament
razvučen na drvenu podlogu,
kako ga promatra, onako čistog
poštujući njegovu bjelinu,
kako kreće i silovito i pomalo nježno,
sigurno i nesigurno istovremeno, jer… prvi potez
nekako je poseban,
drugačiji.
On određuje smjer i na kraju zaokružuje cjelinu.
Sve od njega počinje i s njim završava.
Sve iscrtano znakovlje i šarene sličice
koje na kraju vidimo.
Svi potezi, pokušaji, promašaji i uspjesi.
Na kraju krajeva, ako i pogriješi,
vjerojatno će ga sastrugati
jer pergament to dozvoljava.
Možda ga je i taj umjetnik
strugao i kretao nekoliko puta ispočetka
sve dok nije osjetio ono nešto veliko, nešto malo, ali dovoljno,
što ga izdiže iznad ostalih,
što skriva se duboko u njegovom nemiru postojanja
i tebe pravi nervoznom, jer ne možeš zamisliti
kako netko s oduševljenjem crta po oguljenoj koži
ubijenih mladunaca. Razumijem zašto ti se to gadi,
ali… bilo je to tako.

Možda je pred kraj odustao od umjetnosti
uzeo previše crnila i cijelog ga zacrnio.
Ubio jednim potezom,
ugušio bjelinu ludilom
i tek za godinu dana kad se napokon smirio
kupio novu rolu od majstora.
Od nečeg treba živjeti, a po crnom pergamentu
teško je nešto suvislo nacrtati.

Možda nije napravio ništa od toga,
nego se u napadu panike
odlučio pokloniti dušama oderanih životinja
sjetivši se priča o reinkarnaciji.
Sfrkao je sve preostale radove
i ritualno ih spalio na lomači u centru grada.

Možda je
pritom izazvao i razorne požare,
ali nije bitno. Važna je sloboda
koja nema cijenu
i taj trenutak inspiracije,
ludila,
koji, kako dođe u trenu,
vjeruj, u trenu i nestane.

Zamisli te ruke kako pale nauljenu kožu,
a ona tako lako i jednostavno gori
spektrom duginih boja
i otpušta na tisuće užarenih krijesnica
duboku o tamnu noć.
Nebo se širi svemirom,
miris paljevine ulicama usnulog grada.
Poput kiše,
užarene krijesnice nježno se spuštaju na gradske krovove,
parkove i igrališta.
Sve nestaje u plamenu.
Trenutak je to istine.
Apokalipsa za očevidce,
dobra priča za povjesničare.

Vjeruješ li u zmajeve?
One od običnog papira.
One dječje pokušaje koji ne mogu ni letjeti
osim u maši,
osim u snovima.

Ako ne vjeruješ,
ne mogu ti pomoći. Ne može nitko.
Zaboravi da sam išta rekao.
Ostani u svojim mislima
i nikad se nemoj smiriti, nemoj se smijati,
biti dobro i raspoložena,
jer život je bunilo neispunjenih želja
koji donosi samo bol.

S druge pak strane,
ako vjeruješ, stisni zube
i prihvati to kao nešto normalno,
jer davno se dogodilo.
Istina, tu i tamo i sad se događa,
ali zaboravi. Većina tih umjetnika, majstora
i životinja koje su ubijali,
više ne postoji.
Obriši suze s obraza.
Podjeli misli i otpuhni prašinu uspomena
sa starih knjiga zaborava.
Udahni život mrtvim slika,
plati tattoo majstoru
i izađi već jednom iz salona.