-Dobro jutro gospodine Alberte.
-Kako ste danas? Kako ćete biti sutra?
-Znam da ponekad pretjerujem s pitanjima o trenutnom i budućem stanju vašeg duha, vašeg unutrašnjeg svemira. Znam, znam, ali ne mogu si pomoći. Odlučio sam provjeriti što se to s vama događa. Zašto nervozno tresete nogom i oči vam nekontrolirano kolutaju. Gospodine Albert. Nema razloga za paniku. Novo jutro! Novi dan je počeo i noć će opet doći. Spustiti se niz padinu, sve do dna. U dolini kuće će zasjati. Samo što nisu… Kad svjetla se ugase, novo spavanje i… ponovno buđenje. Novo jutro! Novi dan i moje pitanje: Kako ste danas gospodine Alberte?
-Recite ako pretjerujem. Ako vam je dosadno u ovom jadnom i napaćenom svijetu za kojeg samo mislite da ga poznajete, zatvorite prozore, ugasite vatru, isključite plin i ostale instalacije. Zaključate vrata. Sjednite u vremeplov, stegnite sigurnosno remenje i oplovite daleko, daleko u budućnost, u kojoj ljudi više ne postoje.
-Ako će vam biti lakše i sam ću prije toga nestati. Maknut se i više me nikad nećete vidjeti. Dobro, dobro! Razumijem! Ne pretjerujte s tim kolutanjem. Ni sam više ne znam radite li to slučajno ili možda s nekom namjerom??? Nisam mislio ništa loše s ovom konstatacijom. Stvarno me zanima kako ste, a vi… samo gledate prazno u svim smjerovima, jer oči vam i dalje nekontrolirano kolutaju i tresete tim tankim nožicama. Bojim se! Slomit će se zbog pritiska i očite pogreške dizajnera. Vašim roditeljima nije bila namjera stvoriti čudovište. Dobro me čujete. Kažem čudovište jer nikog ne podnosite i već tjednima komunicirate samo s biljkama. Kažem čudovište jer oči vam kolutaju i nervozno tresete nogama. Iz ušiju vam viri mahovina, prsti su odrvenjeli, noge ko suhe grančice bez veze vise. Umjesto kose žuti se suha travnata površina. Sve u svemu izgledate loše, najgore do sad i nikakva vam terapija trenutno ne pomaže.
-Gospodine Alberte, ne znam shvaćate li što se događa. Vaš planet je nestao. Komunalni inspektori sasjekli su sve jorgovane i pčele su umrle od gladi. Vaš planet je nestao u tami svemira i sad se skriva od ljudi, od delfina i leptira. Iako me, zbog nakupljene mahovine u ušima, sve slabije i slabije čujete, zaboravite da sam išta rekao. Zaboravite godine jer nazad se ne može. Godine je ionako besmisleno brojati, jer s njima nikad, baš nikad nismo zadovoljni. Sami ste rekli kako ih je u jednom trenutku bilo premalo, onda odjednom previše. Nikad dovoljno zadovoljstva nemate. Bojite se smrti vaše svagdašnje. A kad se već toliko bojite, nije mi jasno zašto onda iz godine u godinu slaveći odbrojavate vrijeme do njezinog dolaska. Čudno je to, slaveći rođendane, slavite poniranje, slavite smrt kojoj se nezaustavljivo približavate. Sat za satom, dan za danom. Godina, možda dvije, deset, pedeset, nebitno je, Ona, sva u crnom, tu je, skriva se u sjenama i strpljivo čeka. Čudno je to. Čudno se i sam u zadnje vrijeme osjećam.
-Ne primjećujem vas više gospodine Alberte!
-Ne primjećujem vas u gomili istomišljenika. U šumi posađenoj rukom samo jednog čovjeka, o kojoj izmišljeni mudraci govore na predizbornim skupovima. Vaše vrijeme je prošlo. Vaših dvadeset i dvije minuta od početka, dvadeset i dvije minuta od kraja je prošlo zauvijek i više me ne zanimate. Moje vrijeme samo što nije. Tek dolazi. Moje sekunde. Moje minute, dani, godine …
-Laku noć … gospodine Alberte.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.