Ruke ispucale,
ispružene kroz oblake,
odavno više ne osjeća.
Oči velike, širom otvorene, tužne i same,
ne vide jasno jer su previsoko.
Modre usne, hladne pod prstima,
odavno više nikome ne govore.
Nemaju što!
Sam,
udaljen od svih,
pomalo poseban,
dovoljno drugačiji, neprimjetan,
jedan čovjek stoji danima nepomičan na raskršću svjetova,
odsutan mislima izvan dosega pameti i znatiželjnih pogleda.
Stoji i smireno upija posljednje kapi ledene kiše
prije odlaska.
Što se dovraga događa?
Gdje nestali su dodiri, nježne riječi, pogledi,
svi ti ljudi koje je poznavao
ili susretao putovima kojima je onomad kročio.
Gdje su…?
Gdje skriva se čovjek?
Možda tu pored nejga diše,
ali ga ne čuješ.
Skriven u izmaglici boje neba
jedan čovjek je ostao sam i strpljiv poput djeteta,
tvoj dodir,tvoj pogled i riječi čeka.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.