Kolumne

četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Slavica Gazibara | Tragovi




U dane kad vatre krvi postaju
mirne rijeke sigurnih obala
koje ne vode nikamo,
zapitam se često:
kad je bio prvi dan
sebi kad rekli smo
„I bolje je tako“.
Je li padala tiha umorna kiša
Il' demonsko pržilo sunce?
Kad smo to zagrljaj zamijenili
preciznim dnevnim rasporedom obveza
i vrijeme podijelili na prije i poslije
vikenda,
praznika,
godišnjih odmora…

Jesmo li se ikad voljeli
i što ljubav jest?
Mladenački izlet s crno-bijelim prizemljenjem?
Vječna čežnja živjeti u bezvremenu?
Filozofija zrelosti ipak ne uspijeva
prikriti stvaralačku prazninu
radom ispunjenih sati,
a uzdah duše možda će razumjeti tek
srca posljednji grč.

Žal za mladošću,
žal za ljubavlju,
žal za sobom
sada potrošenim i
spremljenim u pretince vremena,
pažljivo označene brojkama i slovima
da se ni slučajno ne pronađemo
i potvrdimo kako očajnički još uvijek tražimo
da nas netko osjeti
da znamo da smo živi,
da ne potvrdimo kako je dugogodišnje tamnovanje
u tim pretincima bilo uzaludno jer
novi snjegovi prekrit će
naše nade i traganja,
i opet će sve biti
bijelo i čisto
kao i prije nas.

Za nove tragove.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.