Uz smrt i tamu hodati, čast mi život čini,
što nemam toplih riječi, što postojim u tmini.
Naviku na strah, suze koje oči mogu probiti,
prijezir, nimalo plah, to od tame mogu dobiti.
Leptir nesreće, s dva različita krila,
jedno samo danju živi, drugo vjerno noći bira.
Mračni um dušu moju krasi, tijelo stvara čista crna svila,
klavir sam od tuge, samo jedna crna tipka svira.
Odlučih jednom kako svijeta nema više,
zamro je u meni, prazna ploča zauvijek se briše.
Na vješalima, krasnim, što živo bješe do vječnosti se njiše,
hladan vjetar uzaludno diše, svaki dah kroz muke umire sve tiše.
Rastalio se život, prostrana je mutna sjena,
ružna, pijeskom pojedena, blijeda morska pjena.
Jednom puna, bez krvi sada, pulsirajuća stara vena,
bez sunca drugog dana, tamne strane mjeseca je mijena.
Tumačiti životu prošlost, podariti mu znanje kako više neće postojati,
suludo je, slutim, znajući da moje biće neće mu nedostajati.
Zdravicom od predrage mi šutnje pozdravljam se s noći,
sablasna mi, tiha, odzdravlja saznanjem kako pozdravljen sam doći.
Nisam žitelj tamnice demona, sotone roblje, ili stup od srama,
život, čije postojanje skromno krasim, u meni što živi, beskrajna je tama.
Uz smrt i tamu hodati, čast mi život čini,
što smrtni kraj mu vječno, uživam u tmini.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.