Ponekad kad zgusnu se želje i
duša bi opet da leti
pomislim
Dodiruje li ovaj zimskog sutona
predvečernji nemir
i tvoju dušu
Miluje li sjeta i tvoja napukla mjesta
kroz koja izviruje nezaborav
Mrak se bliži
potpiruje sjećanja
obrisi postaju sjene
sjene zidovi
a ja još uvijek
kao staklenu perlu
grijem te u svome dlanu
kao tamjana miris
slijedim te mislima
Jer
ničeg se nisam bojala
dok ti bio si
na mojoj strani
i nije više važno
postojiš li još
za mene
kad rođena sam da
samo tebe volim
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.