Kolumne

petak, 27. siječnja 2017.

Daniela Bobinski | Jutro



Kad kroz granje dodirne ti sunce
blistavo zlatnim zrakama oči glatke ko dlan,
kaže da svjetlost je opet pobijedila tminu,
da opet je jutro i dan...
Kad inje od srebra,
na rukama vjetra posegne do rebra,
i rekne: do srži si moj,
ti osmješiš lice,
prigrneš kaput i kažeš: to samo misliš, u krvi vrućoj pravi je boj...
Sjetiš se onda gledajuć granje,
s kakvom lakoćom podići mogu u prozračnu visinu, svaku ti bol...
pa pogledom pratiš pticu u letu,
cijela je zemlja njenog doma stol.
I dok je nose lagana krila, tebi se obraća njezin let:
sve je moguće, pogledaj mene,
nebo je blizu, i naš je svijet...
Onda prigrliš jutro, to jutro od ljepote,
i ona se prelije u svaki tren,
ona postane tvoje blago,
ti pak odraz 
radostan njen.
Jutro, o jutro, divno i plavo,
daj mi što priprema za mene dan,
ljude i riječ, poglede, ruke,
korak i misli, javu i san.






Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.