Željela bih biti kao Mandeljštam.
Da imam pjesmu o svemu, svakoga dana,
ali tek svaku stotu pustim letjeti samu do Krima
i Urala, pa kako joj dade Bog. Ako preživi, u nekom
samizdatu, čitat će je dok moje kosti zima izrezbari
nožićem tako tankim, da mu ni traga ne vidiš
pod magnezijskom rasvjetom, pod golemim povećalom.
Muka je to golema, ta poezija. Dok tražiš prave riječi,
za leđima ti nečujno tapka ris melankolije,
i dok premireš "u borbi za zrak životni", netko se kiti
tvojim lovorom, razvezujući vrpčicu na odličju od zlata,
a tkanu od tvoje skorjele krvi. Naprijed, naprijed!
Udarajte na mjedene dveri Vječnosti, o slavi sanjajte,
dok mene proždiru moji bjesovi, grizu demoni očaja
i polako se opraštam s idejom Otkupljenja.
U subesjednika možda vjerujem. Kao Osip u ženu
koja bi shuhala boršč i zamijesila kruh i znala reći
tri suvisle o helenskom miru u ženskom krilu, koji
osjetiš između dva praska i pada u bezdan vrtoglavice.
Nestrpljen i nespašen, dva u jednom, samouk koji nosi
biblioteku u glavi, ne imajući vremena za usporedbe
jalove, puste razgovore o onom što je oko kiklopsko negda
vidjelo. "Mi ćemo umrijeti kao pješadija, ali nikada nećemo
slaviti ni grabež, ni nadničarenje ni laž".
Da, željela bih biti kao Mandeljšam. Podići s poda pero.
Stih zapisati, od kojega će zaslijepljena stati zujeća gomila.
Njegovu cijenu, rusu glavu u snijegu, s očima bolesnog
anđela, ne znam da li bih mogla ikada ikome platiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.