Robert Janeš | Nebo koje čeka

Ranojutarnja nedjeljna šetnja.

Tišina. Omogućuje mi da budem sam sa sobom. Krećem se žustro da se ugrijem.
Nebo se objesilo od količine vode koja mu se nakupila u tijelu. Razbolilo se od gledanja svijeta pod sobom, treba mu hitna intervencija plača da si olakša.

Prolazim pustim ulicama i pokušavam se koncentrirati na dio uma koji je zadužen za prazninu. Nekako mi se smanjila ta muška kutijica u kojoj nema ničega i u koju sam često znao pobjeći kako od stvarnosti, tako i od mašte. Od snivanih i od nedosnivanih trenutaka.

Prolazim pored parkiranih automobila.
Iz jednog naglo izlazi žena. Fina odjeća s brendom, malko izgužvana. Skladno uređena u nekom od neznanih mi modnih stilova, lice obojano apstraktno-ekspresionistički uz pomoć šminke i velike količine kapi lagano zasoljenih po receptu ljudskog tijela.
Spazi me, i brže bolje se okrene i ušavši u auto zalupi vratima. Sjevši na vozačko mjesto napadno spusti glavu, zaklonivši tim pokretom lice od znatiželjnih pogleda.
- Ja nisam znatiželjan! – pomislim.
- Poznaje li me? - pitam se. Ha! Izgleda da jesam. Znatiželjan.
- Sumnjam da me poznaje, pa nisam u dijelu grada gdje živi itko koga poznajem. - nespretno se branim od samog sebe. Ne osvrćem se, mada postoji želja za tom aktivnošću. I nastavljam se kretati dalje žustrijim korakom iako mi više nije hladno.

Ugledam na klupi, pedesetak metara dalje, mušku priliku kako sjedi. Približavam se.
Čovjek se čvrsto grli vlastitim rukama. Glava uvučena duboko među ramena, noge savinute, stopala podignuta na rub klupe. Gotovo da čuči u nekom bolnom grču.
Na trenutak pokrene glavu u stranu, u smjeru iz kojeg ja dolazim, a onda je još dublje uvuče u ramena, lice zabijajući među koljena.
Bacam nenapadno pogled-dva, pomičući samo očne jabučice dok prolazim. Fina odjeća s brendom, izgužvana. Boje na licu ne vidim, nedostupno mi je.
Iza mene se začuje jedva čujno otvaranje automobilskih vrata. Prolazim pored klupe i ostavljam iza sebe možda još jednu životnu priču.

Nebo visi iznad mene s popriličnom količinom vode koju iz nekog razloga zadržava.
Možda čeka da dođem do svoje kuće?
Ajde da još malo ubrzam korak. Tko zna koliko nebo može čekati.
Mislim, ipak je ono dosta starije od mene.