Pramcem u sumrak IV.

TIHI DON

Piše: Jelena Miškić

Moj je deda bio veterinar i strastveni lovac. Od kada pamtim za sebe, uz njega je oduvijek vjerno hodala mađarska vižla. Alfa mužjak pripadnik te posebne vrste pasa kojeg je deda prozvao Don. Inače kratkodlake mađarske vižle boje su tamnog pijeska ili tamnozlatne, uravnotežene su, vrlo inteligentne, vjerne i privržene. Vole učiti, imaju dobar njuh i veliku izdržljivost. Don je uistinu bio prekrasan pas. Moja majka svima prepričava kako je upravo on najviše čuvao moju sestru dok je bila mala. Kada se rodila omiljena joj je zabava naravno bila - bezbrižno spavanje u kolicima, dok je Don je vjerno ležao i čuvao dijete podno njih.


Kada bi se beba probudila Don bi zalajao jednom, kada bi bila u velikoj nuždi - dva puta. Bez greške. Ne bi se niti oglasio ako nešto nije trebalo ljudima dojaviti. Tako je bio odgajan. Prohodala je vukući ga za uši i verući se po njemu, dok je jadna životinja sve to stoički izdržavala.

U to vrijeme naša se obitelj, po dobrom starom slavonskom običaju, odlučila za kupovinu malenih prasića. Za uzgoj i prehranu naravno. Tako su se po pravom muškom poslu, tata i deda uputili na sajam u obližnje selo pored Vukovara u tešku zadaću i kupovinu zdravih i kvalitetnih prasadi. Vratili se s nekoliko malenih, roskastih preslatkih životinjica. S jednim od njih, nakon nekoliko tjedana intenzivnog hranjenja se ukazao problem.

S obzirom na veterinarsko znanje deda je odmah dijagnosticirao poremećaj rasta. Gica jednostavno nije htjela rasti. Ajme dragosti! Tetka i mama su ga odmah prigrlile i prozvale mali Pero - lijeni Pero. U Vukovaru je postojala ta uzrečica - lijeni Pero. Nemam pojma zašto i koji je to točno Pero i zbog čega je bio toliko lijen.

Uglavnom... Pero je hodao po dvorištu, ubrzo se razmazio kao mačka i postao omiljeni suputnik babi Melaniji dok je išla u bašču. Baba čupka travicu oko dragoljuba, a Pero uživa u hladovini višnje. Kada bi se najeo samo je legao na sred dvorišta i tako ležao do besvijesti, dok bi ga Don znao promatrati u čudu, onako u pravo gospodskom, uspravljeno - izdresiranom stavu, i samo bi znao podignuti još više glavu kao da si misli: "Bože moj, baš je prava svinja!" S vremenom je ipak Pero dosegao određenu visinu, ali i težinu. Već je bila debela jesen kada se spustila kiša kakvu svijet nije vidio. Tetka je provirila kroz firange, jer je čula Dona kako laje i rekla u čudu: "Kiša lije, a Don stoji izvan kućice i laje na nekoga... Pa tko se namjerio u ovakav kijamet... to nešto nije u redu!"

Uzela tetka kišobran, trk na dvorište kad li ima što za vidjeti. Pero se zavukao u pseću kućicu i kako je ipak dobio nešto sala - zaglavio. I ni gore ni dolje. Pustila tetka kišobran, vuče Peru van, cvili Pero, laje Don, razumije pametan pas kako je žena u problemu, tetka kisne. Izašla i moja mama, pa tata, izašla i baba i deda, svi pokisli k'o miševi, a Pero ni makac. Kada je konačno kiša prestala, deda je jednostavno uzeo pajser i lagano, dio po dio razmontirao Donovu kućicu kako bi Peru izvukao van. Veselo prase samo je odskakutalo u babinu bašču i zavalilo se u mokru i frišku travu ispod višnje.

Nikada mi nisu htjeli reći kako je Pero završio. Ali cijela obitelj se kune kako nije završio u nekoj Melanijinoj obiteljskoj deliciji.