Kolumne

srijeda, 20. srpnja 2016.

Ana-Marija Posavec | Tajne dima

   
Nije se odvajala od stolnog računala. Pored nje je gorjela samo lampa koja joj je davala dovoljno svjetla da piše. I pisala je. Strastveno i brzo, pisala je. Prsti su joj skakali s jedne tipke na drugu, a u programu za pisanje ostavljala je trag svojih misli, trag nekog drugog života spram ovog realnog. Bilo je i u tim virtualnim stranicama nešto realnosti, boli, spoznaja, životnih pouka... mada je ipak najviše voljela sve to ostaviti i ugasiti tu prokletu stolnu svjetiljku koja joj je s dobrom namjerom čuvala već ionako istrošen vid.

    Boljela ju je glava. Tjeme joj bijaše odveć teško zbog zavezane pundže. Odluči zastati na tren i raspustiti kosu. Izdahnula je nezadovoljno, baš onako perfekcionistički nastrojeno. Baš blesavo..., pomisli i odmahne glavom ...već je tri. Trebala sam leći prije dva sata. Opet neću moći prikriti podočnjake.
    Zijevne. Nije pokrila otvorena usta dlanom, smatrala je da je to čak i u javnosti bezvezno nametnuto pravilo – nešto što bi se, kao, trebalo raditi iz pristojnosti. Ispustila je ponovno uzdah. Tijelo joj zatraži odmor, ispruženje na velikom krevetu.
    Njoj se baš i nije dalo. Prkosila je tijelu, dovodila ga do maksimuma i minimuma izdržljivosti, kako bi joj se s vremenom svidjelo. Gospodarila je svim svojim, svime što bijaše na njoj, u njoj, mimo nje. Baš si prkosim..., pomisli protežući se. Još samo dim.
    Privuče si crnu staklenu pepeljaru i zapali cigaretu. Naslonila se sasvim na svoju radnu stolicu i okrenula se prema vratima sobe. U kutu – staklena neobična vaza s malo suhog cvijeća, malo dalje – prastari naslonjač koji čeka presvlačenje u bilo kakav materijal, najvjerojatnije traper...
    Otpuhne dim i pogleda svoju ruku. Kažiprstom i srednjakom graciozno je držala tanku cigaretu. Dim bijaše veličanstven, plavičastosiv, tanak u startu, razgranat i rascvjetan u visu, dok je kraljevao u zraku. Miris ili smrad, baš i nije mogla u prvi mah razlučiti.
    Na svome ramenu osjeti glatki, tanki dodir.
    Nasmiješila se svjesna svojega odmora.
    Kroz dim cigarete naziralo se nepoznato blijedo lice, netko stariji, mršaviji, netko u odijelu, bijeloj starinskoj košulji s leptir kravatom. Na tankom muškom licu jasno se razabirao blagi osmijeh. Vjerojatno nekad smeđa kosa bijaše mu počešljana tako da čini strogo zalizani razdjeljak na lijevoj strani glave, obrve su mu tanke, oči sjajne.
    Pogleda ga kroz rascvjetani dim. Nasmiješila se lijepo: – Bez veze je ovo, samo ponekad dođeš.
    Muški je lik šutio, ali lice mu postade blaže.
    – Obećajem, ako kažeš gdje si, napisat ću o tebi priču – ona će i dalje uvjerljivo, pokušavajući održati kontakt i obećanje.
    – Dugo vremena treba da cigareta dođe kraju – prozbori napokon nejasni lik muškarca.
    – Znam, ali imaš još malo vremena, pokloni mi ga – i ona uzvrati vještim odgovorom.
    Učinilo joj se da je prozirnost siluete izblijedjela, ali joj je zapravo bila za  korak bliža.
    – To se ne smije znati. Ti si trebala doći ovamo, kupiti moj dom i umiriti nas stare.
    Sa zadovoljstvom je promatrala taj čudesni prozirni lik kroz plavičasti dim svoga poroka. Nije osjećala nemir, ni nelagodu. Bijaše joj drago što netko razgovara među tim starim zidovima, u toj prastaroj kući. Ponekad se iz šale znala pitati, gdje on, uređeni gospodičić s tim simpatičnim razdjeljkom zapravo odmara, radi li se možda o betonskim temeljima, dvorištu ili čak nekom šupljem kućnom zidu? Nikada nije izravno o tome pitala svoga uljeza jer se i ona zapravo tako osjećala. Možda je ona u njegovom svijetu bila uljez.
    – Dobro, ako je moja svrha ta što sam tu i kad već postoji jaki razlog, ne moraš mi ga reći – reče i ponovno povuče dim osjećajući intenzitet duhana u plućima: – Naći ću ga sama.
    – Da. Nađi ga sama – odvratio je kroz osmijeh.
   
    Nagli prasak izvan kuće izbije joj cigaretu iz ruke. Iskočila je iz radne stolice i pogledala na prozor odakle se čuo taj nagli pad. Razmaknula je zastore i provirila kroz prozor na terasu.
    Velika bijela mačka s jednom crnom šapom stajala je na maloj terasi među kaljevima ljubičica. Razgoračenih očiju, promatrala je preplašenu mačku pa shvati da i ona sama vjerojatno u njezinim očima tako izgleda.
    Okrene se naglo prema unutrašnjosti prostorije, ali ne vidje nikoga. Pogled spusti na pod, ali ne nađe cigaretu koja joj je ispala iz ruke, već samo trag pepela. Pogled joj preleti cijelom prostorijom i osjeti nemir. Što ako se nešto zapali? Kupila sam kuću prije četiri mjeseca!
    Krećući se sobom i tražeći ključ kako bi izašla na terasu i unijela sirotu životinju, baci pogled na stol.
    Vrh cigarete bijaše naslonjen na stijenku crne staklene pepeljare. Dim se više nije veličanstveno rascvjetavao u visini, iako se duhan još uvijek žario.
    – Dobro – odvrati ona tišini – neću više pitati. Saznat ću sama.
   
    Kad je izašla na terasu, polagano se spustila na koljena i približila se plahoj životinji. Mačka joj je dopustila nekoliko trenutaka maženja, ali samo se odjednom okrenula, skočila preko donjeg dijela izbočenog krova i nestala u mraku.
    Neiznenađeno, uspravila se i pogledala u tamnu noć.
    Čula je kako stari drveni namještaj unutra pucketa, pa se prisjetila starih bapskih priča: Drvo diše.
    Kako da ne, pomisli. To moj sustanar pucketa prstima... Možda bi i on pisao, kad bi mogao...
    Izdahne i pođe u spavaću sobu s namjerom da ipak večeras ne popuši cigaretu do kraja, već da ju samo ugasi. Bit će još susreta.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.