Neda Milenkovski: Bez naslova

...od materijala lomljivog sazdana

na tvom dlanu rosna kapljica

horizontima, vidik rascvjetali

na ramenu ruka tvoja topla

i more...ruhom bonace proliveno

skakuće djetinjstvo u meni

gdje si, oče,

razboritošću da zboriš

gdje si, majko,

da strahove smiriš

hrabrosti moja, nestala gdje si...

odroniše se riječi

sunovratile nade u ambis praskozorja

ledenicom srca prijeti strah i nevjerica

uragan u meni

pijavice kiše kroz pukotine godina

razaraju snove

znala sam udisati noć

zvijezdama udahnuti moć

prebirati zrnca svjetla

kad je vladala tama preteška

hrpu nemira odagnati treba,

savjetuju, ali ne kažu kako

predaj se i diši, samo diši

bezimeni Ego šapuće

nemoj da te nagriza kiša

pusti krv venama da kola

a ne krvotokom voda da se slijeva...