Kolumne

utorak, 26. travnja 2016.

Patnje mladog autora VII.

POLUDIPLOMIRANI PISAC

Piše: Jelena Hrvoj

Još jedno od pitanja koje se često nameće u mojem malom književnom svijetu. Na svakoj se promociji zatekla barem jedna (ako ne više) osoba koje su me pitale nešto interesantno - Koji si fakultet završila? Na samome početku odgovarala sam sa malom zadrškom i osjećala se loše zbog odgovora. Nisam završila fakultet. S vremenom sam se počela pitati, zašto moram imati diplomu da bih bila pisac?

Zašto se spisateljsko stvaralaštvo automatski povezuje sa komadom papira koji govori da ste završili nešto više od srednje škole? Tada sam shvatila da nema potrebe za zadrškom ili negativnim osjećajima. To je tek običan komad papira koji me nikako ne definira kao osobu. Zašto nisam završila fakultet? Koliko zbog vlastite buntovne gluposti, toliko i zbog financijskih problema.

Ali eto, i bez fakultetske diplome, ja sam postala pisac.


S vremenom upoznajem sve više i više ljudi koji se kreču u književnim krugovima. Tu je cijela paleta osoba, od čitatelja do profesora hrvatskog jezika, pa do književnika. Zajednički zaključak je da se izvan i na sceni pojavljuje hrpa kvalitetnih i manje kvalitetnih radova. Ljudi moji, ako čitate mnogo knjiga, to ne znači da ste automatski i pisac. Jednako vrijedi i za diplomu. Ako je imate, ne znači da ste rođeni pisac. Isto se može reći kada se situacija okrene. Kvalitetni pisci rođeni su s tim talentom (to je moje skromno mišljenje). Netko na primjer može naučiti crtati. Vježbati godinama potezanje linija, ali njegov rad nikada neće biti ispunjen „onim nečim“. Jednako je i sa pisanjem. Također primjećujem da se unutar književnih krugova pojavljuju klanovi i elitizam. Čemu takve podjele? Na kraju krajeva, nije li poanta pisanja ogoljivanje vlastite duše kako biste doprli do tuđe? Jedini tko je u cijeloj priči bitan je čitatelj. Ako netko uživa čitajući vaše knjige nije bitno imate li diplomu Verna, diplomu male mature, pišete li na livadi pored stabla ili na novome računalu u vlastitoj knjižnici. Biti pisac je nešto urođeno i nešto što ispunjava vaše biće. U ovome se mišljenju razilazim sa nekim od svojih kolega, no ovdje sam da iznosim svoj stav.

U mojem idealnom svijetu ne bi postojale podjele između pisaca. Ne bi postojale elite, ni oni sa diplomama ili bez njih. Mladi se pisci ne bi tretirali kao „balavci“ koji se moraju rukama, nogama i noktima izgrepsti na površinu samo kako bi pronašli svoje čitače. Jednako tako ne bi postojala razlika između onih koji objavljuju knjige na vlastitu ruku i onih koji objavljuju preko izdavača. No, možda će jednoga dana i to zaživjeti. Do tada ostajem pisac bez diplome.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.