Natali Šarić

Autor fotografije: Vedran Trkulja

PUPOLJ KRUVA

Kad pojede šuma kuću,
proda dušu suhu pruću,
što čovjek da s dušom radi?
Da uzdahne
il' poklekne?
Da odšuti i ne rekne?
Gdje da misli
smjesti,
veže,
i korovlje što ga steže?
Neka rida,
neka vrišti!
Neka tihne i uništi
svaki znamen od rođenja,
suvi kamen od življenja.
Da samo u oku smjesti
tronožac
i plašće sijena,
staro krovlje
i stremljenja?
Il' da plasti?
Il' da strijemi?
Što starac da zausti
zašto mladost to napusti?
Kako grudi svojoj reći
što li ga od praga priječi,
ostavit je zarobljenu,
svu obraslu,
pokorenu?
Dok se srce ne obnovi,
šuma neka stupe čuva.
Možda u tom suhom pruću
zametne se pupolj kruva...
Ima takva
šuma snage
poduprijeti temelj rane,
sačuvati
zdrave grane,
otupiti
oštre drage.
Kad okuju grane ljude,
otjeraju s rodne grude,
pričekati ili opstati,
krajem svijeta obrastati?
Svuda lokot,
posvud sjene.
Slobode su čudne mijene.
Tuđe.
Tvoje.
Strane.
Naše.
Težak gutljaj grala čaše.
Neka zasad vječnih kuća
sred uporna suha pruća!
Možda ono
i sačuva
proklijali pupolj kruva...