Nikako se ne mogu sjetiti stihova koje sam kao mala djevojčica učila s mamom. Bilo je to tisuću devetsto pedeset prve kada još nisam išla u školu, ali sam već znala ponešto slova. Znam da je stihove napisao pjesnik Ratko Zvrko. Stihove o Djedu Mrazu ili Djedu Božićnjaku. Stihovi su bili predivni, a ja sam naučila cijelu pjesmicu napamet. Mama je bila ponosna na mene jer je pjesma bila podugačka. Bila je objavljena u Vjesniku na stranici za djecu „Zabavnik“. Bilo je još i drugih stihova. O snjegoviću, o Ročku Krpiću, zatim pjesma „Mama daj mi kaput“. Od svake znam ponešto, ali o Djedu Božićnjaku „Noćni putnik“ ne mogu se sjetiti svih stihova.
Vani je sniježilo. Decembarski dani ili dani Prosinca uvijek su nešto posebno, pogotovo ako su dani prema Božiću snježni pa se svi vesele bijelom Božiću. Sjećam se našeg bora kojeg je svake godine radio moj tata. Nije se onda tih pedesetih imalo puno novaca. Tata je već bio u penziji, a mama je uvijek željela za Božić imati bor u sobi. - A i dijete je tu, - znala je reći, - pa neka zna da se slavi Božić. Onda je tata napravio osnovno stablo. Izbušio je rupe jednu nasuprot drugoj, a u gradu bi kupio borove grančice ili ih je dobio, ne znam više. U svaku rupu usadio bi po jednu grančicu i sve tako do vrha. S vapnom za bijeljenje zidova pošpricao bi cijeli bor koji je izgledao kao da je rastao negdje u šumi. Onda je još na grančice stavio bijelu vatu, pa je borić izgledao kao da je na njega napadao snijeg. Bio je visok oko metar i pol, a stajao je uvijek na noćnom ormariću koji je nekad bio bakin, a vrhom je dodirivao plafon. Na Badnje veće kad je cijela kuća mirisala na vanili kifle i druge sitne kolače, na orehnjaču, na pečenje, a vatra ugodno pucketala u peći, počeli smo kititi bor. Bilo je nešto staklenih kuglica koje je vješao moj tata da ih ja ne bi razbila, a svilene bombone i orahe zamotane u staniol smjela sam ja vješati kao i male crvene jabuke. Srebrnu vilinu kosu objesio bi tata od vrha do zadnjih grana. Taj bijeli bor mojega djetinjstva uvijek mi se vraća tih decembarsko – prosinačkih dana, kada inje prekrije iglice borova u parkovima i dvorištima, pa se bijele onako smrznuti u tihe zimske večeri, kao da čekaju nečije ruke da ih još malo okite. Kako su išli ono stihovi o Djedu Božićnjaku? Nije moguće da sam baš sve zaboravila. Znam da je zec razgovarao sa djetlićem ispod hrasta, da je bila duga bijela brada Djeda Mraza……..Ma sjetiti ću se ja. Vanili kiflice su bile posebno prhke i ukusne, a kakao kocke premazane marmeladom preko koje je bila čokoladna glazura prava slastica, pa požunski kifli sa marmeladom od marelice, orehnjača prepuna oraha,koji su bili iz našeg voćnjaka, a mojoj je mami uvijek uspjela. Znala je uvijek reći da je važno brašno, svježa germa i dobra pećnica, a tijesto je znala tući i do pola sata. Kuhačom i rukom. Sitne bi kolače mama valjala u krupni šećer, pa su borići, zvijezde i mjeseci blistali na tanjuru pod svjetlom svijeća. Tih godina moga djetinjstva zime su bile prave, sa puno snijega i velikom hladnoćom. Sjećam se kako je snijeg škripao pod nogama, a nebo bi noću bilo vedro sa mjesečinom koja je stvarala čudne sjene na snijegu koji je blistao od hladnoće kao posut šećerom. Sigurno mi je zato bila lijepa ta pjesma o Djedu Mrazu. Kroz šumicu blizu sela Eno prođe neki starac… A ja sam odmah zamislila našu šumicu koja je isto bila blizu sela, i u koju smo ljeti išli brati jagode na proplanak na kojemu je rastao veliki hrast. Zimi tamo nismo išli, pa nisam nikada vidjela hrast pod snijegom. Sigurno je izgledao lijepo, a onda zečići i njihovi tragovi u snijegu i djetlić koji se čuje negdje u granama. Imala sam svoju sliku te zimske idile, učeći napamet stihove Ratka Zvrka. Ma sjetiti ću se ja… U božićno jutro kada sam se probudila ispod bora su se žutile dvije velike naranče, a u šarenom paketu bile su tople pamučne čarape i jedna mala čokoladica. Mama me je pozvala da vidim poklone, a tata bi rekao da je to Djed Mraz ostavio za mene. Vjerovala sam, gledajući kroz smrznuta prozorska stakla, koja su se počela otapati, a vatra je već veselo pucketala u peći. Iz kuhinje se širio miris bijele kave i čuo zvuk tanjura koje je mama postavljala na svečani bijeli stolnjak za doručak. Bilo je to vrijeme iz kojeg sam mirise i slike tih jutara ponesla u život. Dok je tata čitao novine, ja sam se igrala ispod velikog stola mojim krpenim lutkama koje sam zajedno sa mamom šivala večerima, a mama im je krojila haljinice, bluzice, suknjice i hlače. Mama bi na mašini sašila tijelo lutke, pa ga je ispunila kojekakvim starim krpicama koje više nije mogla drugačije iskoristiti. Na glavu lutke stavila bi vunu umjesto kose i nacrtala lice koje se smiješi. Imala sam ih nekoliko, a najdraža mi je bila lutka Mica, s kojom sam , i sa plavom dekicom najviše voljela ići spavati. Sjećam se tog velikog stola i visokih šest stolica, a ja mala stisnuta na prečki, koja je bila dosta široka da sam sjedila. Prečka je spajala debele noge stola, i držala mene s mojim igračkama. A noge stolica bile su jedan put šuma, a drugi puta ulice kroz koje sam se provlačila. Mama se je znala ljutiti jer bi zgužvala haljinu, a i prašine se ponekad našlo. Tata je uvijek samo rekao da imam igračaka punu vreću, a uvijek bi mi napravio iz drveta nešto novo. Imala sam ptičicu koja je mahala krilima, pa leptira na kotačićima, drvene pajace. Tata mi je još napravio drvenog konjića koji se je ljuljao i na kojem je moja lutka Mica mogla sjediti i jahati. Onda sam ja zamišljala da ja jašem konja i da jurim poljima. O Bože, nikada u životu nisam sjela konju na leđa, no moja je mašta tada bila bezgranična. Vjetar se je čuo vani kako fijuče kroz grane drveća, a snijeg je i dalje padao nošen vjetrom i zabijelio je krovove i ulice. - Žurim, jurim dobri zeko, k'o starosti da prkosim moram stići na daleko jer darove djeci nosim…
Vani je sniježilo. Decembarski dani ili dani Prosinca uvijek su nešto posebno, pogotovo ako su dani prema Božiću snježni pa se svi vesele bijelom Božiću. Sjećam se našeg bora kojeg je svake godine radio moj tata. Nije se onda tih pedesetih imalo puno novaca. Tata je već bio u penziji, a mama je uvijek željela za Božić imati bor u sobi. - A i dijete je tu, - znala je reći, - pa neka zna da se slavi Božić. Onda je tata napravio osnovno stablo. Izbušio je rupe jednu nasuprot drugoj, a u gradu bi kupio borove grančice ili ih je dobio, ne znam više. U svaku rupu usadio bi po jednu grančicu i sve tako do vrha. S vapnom za bijeljenje zidova pošpricao bi cijeli bor koji je izgledao kao da je rastao negdje u šumi. Onda je još na grančice stavio bijelu vatu, pa je borić izgledao kao da je na njega napadao snijeg. Bio je visok oko metar i pol, a stajao je uvijek na noćnom ormariću koji je nekad bio bakin, a vrhom je dodirivao plafon. Na Badnje veće kad je cijela kuća mirisala na vanili kifle i druge sitne kolače, na orehnjaču, na pečenje, a vatra ugodno pucketala u peći, počeli smo kititi bor. Bilo je nešto staklenih kuglica koje je vješao moj tata da ih ja ne bi razbila, a svilene bombone i orahe zamotane u staniol smjela sam ja vješati kao i male crvene jabuke. Srebrnu vilinu kosu objesio bi tata od vrha do zadnjih grana. Taj bijeli bor mojega djetinjstva uvijek mi se vraća tih decembarsko – prosinačkih dana, kada inje prekrije iglice borova u parkovima i dvorištima, pa se bijele onako smrznuti u tihe zimske večeri, kao da čekaju nečije ruke da ih još malo okite. Kako su išli ono stihovi o Djedu Božićnjaku? Nije moguće da sam baš sve zaboravila. Znam da je zec razgovarao sa djetlićem ispod hrasta, da je bila duga bijela brada Djeda Mraza……..Ma sjetiti ću se ja. Vanili kiflice su bile posebno prhke i ukusne, a kakao kocke premazane marmeladom preko koje je bila čokoladna glazura prava slastica, pa požunski kifli sa marmeladom od marelice, orehnjača prepuna oraha,koji su bili iz našeg voćnjaka, a mojoj je mami uvijek uspjela. Znala je uvijek reći da je važno brašno, svježa germa i dobra pećnica, a tijesto je znala tući i do pola sata. Kuhačom i rukom. Sitne bi kolače mama valjala u krupni šećer, pa su borići, zvijezde i mjeseci blistali na tanjuru pod svjetlom svijeća. Tih godina moga djetinjstva zime su bile prave, sa puno snijega i velikom hladnoćom. Sjećam se kako je snijeg škripao pod nogama, a nebo bi noću bilo vedro sa mjesečinom koja je stvarala čudne sjene na snijegu koji je blistao od hladnoće kao posut šećerom. Sigurno mi je zato bila lijepa ta pjesma o Djedu Mrazu. Kroz šumicu blizu sela Eno prođe neki starac… A ja sam odmah zamislila našu šumicu koja je isto bila blizu sela, i u koju smo ljeti išli brati jagode na proplanak na kojemu je rastao veliki hrast. Zimi tamo nismo išli, pa nisam nikada vidjela hrast pod snijegom. Sigurno je izgledao lijepo, a onda zečići i njihovi tragovi u snijegu i djetlić koji se čuje negdje u granama. Imala sam svoju sliku te zimske idile, učeći napamet stihove Ratka Zvrka. Ma sjetiti ću se ja… U božićno jutro kada sam se probudila ispod bora su se žutile dvije velike naranče, a u šarenom paketu bile su tople pamučne čarape i jedna mala čokoladica. Mama me je pozvala da vidim poklone, a tata bi rekao da je to Djed Mraz ostavio za mene. Vjerovala sam, gledajući kroz smrznuta prozorska stakla, koja su se počela otapati, a vatra je već veselo pucketala u peći. Iz kuhinje se širio miris bijele kave i čuo zvuk tanjura koje je mama postavljala na svečani bijeli stolnjak za doručak. Bilo je to vrijeme iz kojeg sam mirise i slike tih jutara ponesla u život. Dok je tata čitao novine, ja sam se igrala ispod velikog stola mojim krpenim lutkama koje sam zajedno sa mamom šivala večerima, a mama im je krojila haljinice, bluzice, suknjice i hlače. Mama bi na mašini sašila tijelo lutke, pa ga je ispunila kojekakvim starim krpicama koje više nije mogla drugačije iskoristiti. Na glavu lutke stavila bi vunu umjesto kose i nacrtala lice koje se smiješi. Imala sam ih nekoliko, a najdraža mi je bila lutka Mica, s kojom sam , i sa plavom dekicom najviše voljela ići spavati. Sjećam se tog velikog stola i visokih šest stolica, a ja mala stisnuta na prečki, koja je bila dosta široka da sam sjedila. Prečka je spajala debele noge stola, i držala mene s mojim igračkama. A noge stolica bile su jedan put šuma, a drugi puta ulice kroz koje sam se provlačila. Mama se je znala ljutiti jer bi zgužvala haljinu, a i prašine se ponekad našlo. Tata je uvijek samo rekao da imam igračaka punu vreću, a uvijek bi mi napravio iz drveta nešto novo. Imala sam ptičicu koja je mahala krilima, pa leptira na kotačićima, drvene pajace. Tata mi je još napravio drvenog konjića koji se je ljuljao i na kojem je moja lutka Mica mogla sjediti i jahati. Onda sam ja zamišljala da ja jašem konja i da jurim poljima. O Bože, nikada u životu nisam sjela konju na leđa, no moja je mašta tada bila bezgranična. Vjetar se je čuo vani kako fijuče kroz grane drveća, a snijeg je i dalje padao nošen vjetrom i zabijelio je krovove i ulice. - Žurim, jurim dobri zeko, k'o starosti da prkosim moram stići na daleko jer darove djeci nosim…
O Bože, pa to su stihovi o Djedu Mrazu. Ma daj, rekla sam da ću se sjetiti.Eto gledajući snijeg kako pada, snijeg me je podsjetio na te slike iz djetinjstva i na stihove.
Hladna zimska noć sva bijela,od kristalnog snježnog praha,
već priroda šuti cijela,
nigdje glasa, nigdje daha.
Tek pokadšto hrast sa grana,
snježne iskre stresa lako,
ljut na vjetra prhutana,
što ga uvijek budi tako.
Kroz šumicu blizu sela,
eno prođe neki starac,
duge brade, brka bijela,
na leđima nosi ranac.
Pod teretom teškim hita,
a probuđen zečić tmurno,
prolaznika noćnog pita:
Kuda starče žuriš tako?
Žurim, jurim dobri zeko,
ko starosti da prkosim,
trebam stići na daleko,
jer darove djeci nosim.
Treba zać' u selo svako,
u grad svaki treba stići,
a to, zeko, nije lako,
zato moram brzo ići.
Tek što reče Djed Mraz svoju,
već nastavlja stazom bijelom,
zastao je sav u znoju,
da odahne tek pred selom.
A zec sada dobre volje,
ispod hrasta poigrava,
pa djetliću brže bolje,
važnu novost prepričava:
moj djetliću šarenčiću,
od Djed Mraza boljeg nema!
/ Noćni putnik, Ratko Zvrko/
Da, to je to! To su bile slike decembarsko- prosinačkih dana, onda kada sam imala samo pet godina, onda kada sam počela otkrivati svijet, onda kada sam imala mamu i tatu. Onda kada su mi poklanjali djetinjstvo koje je bilo zaigrano, veselo i bezbrižno.Onda kada sam bila sretna. Zato se i danas uvijek rado vraćam mislima u to vrijeme tražeći moje snove koji su ostali ispod velikog stola sa krpenim lutkama, sa drvenim konjićom, u mirisima kolača i mirisu bijele kave, bijelim stolnjacima i bijelom boru.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.