Tehnički pričano, sve je žanrovska književnost, ali u Hrvatskoj se razvio taj jedan smjer gdje postoji lijepa književnost i onda sve ostalo, da ne kažem manje vrijedno. Vidljivo je to i po medijskoj pokrivenosti gdje svu pažnju dobiju naslovi koji u prvi plan guraju nekakvu društvenu temu, političku ili socijalno ekonomsku poruku dok svi ostali kao da ne postoje iako po reakcijama čitatelja imamo publiku za to. I ista ta publika će radije posegnuti za stranim autorom, ne toliko zbog toga što su bolji već zato što ne znaju kako postoje i domaći naslovi iz sličnih domena. Fantasy, horor, znanstvena fantastika, svi ti žanrovi preživljavaju uglavnom preko spominjanja na društvenim mrežama.
Što ili tko te je inspirirao da napišeš fantasy roman?
Svjetlost dana nije fantasy u tolikoj mjeri koliko klasični horor s primjesama čistokrvne akcije i drame. Vampiri su oduvijek bili fantasy motiv, no u mom slučaju je to bio pokušaj dovođenje žanrova u jedan realm stvarnosti, gdje bih kroz te fantasy motive ispričao priču koja se u gruboj osnovi svodi na prihvaćanje drugačijih ljudi, suradnji i međusobnom poštovanju. Vampirizam je postao prepreka na sličan način kako je u Koloniji strani planet postao prepreka koju likovi moraju prihvatiti, prilagoditi se i napraviti posao. Inspiracija je, začudo, bila oskudna po tom pitanju jer sam slabo čitao vampirske romane. Od klasika kao što su Intervju s vampirom ili Tajne Salema, to je uglavnom sve i shvatio sam kako se tu skriva velik potencijal jer u Hrvatskoj su takve priče slabo zastupljene, gotovo nepostojeće. Priča „Jedna za put” Stephena Kinga bila je direktna inspiracija za novelu „Jedne noći u prosincu”, odakle se na kraju i rodila ideja o punokrvnom romanu, pa onda mogu Kinga proglasiti i za indirektnog krivca što postoji Svjetlost dana (smijeh).
Ono što je meni posebno zanimljivo, vampiri nisu nikakva novost. Moglo bi se reći da tko god piše o njima upotrebljava klišeje. U nekim romanima se posebno ističu što tjera čitatelje na kolutanje očima, no ti te iste klišeje toliko vješto ukomponiraš u priču da radnja teče bez spoticanja o iste. U čemu je tajna?
Vampiri su od svih tih klasičnih čudovišta, barem meni osobno, najzanimljiviji jer se s njima može toliko toga napraviti. Kod njih postoji cijela lista klišeja i „pravila” da to tako kažem s kojima svi autori koji se toga prihvate mogu napraviti nešto svoje. Kod mene je to bio pokušaj da ih približim stvarnosti: što kada bi vampirizam bio stvarna pojava i kako bi se odrazio na ljude? Koje su prednosti? Bolji vid, sluh, snaga. Mane? Potreba za krvlju koja može dovesti do stvarnih loših posljedica. Nije bilo pretjerivanja ili prenaglašavanja, što je u konačnici stvari svelo na neku osobniju razinu, stvarnost, s tim da sam ostavio dovoljno klasičnih motiva koji su izgradili cijelu vampirsku mitologiju jer tradicija se mora i poštovati do neke mjere. I kada u sve to dodate stvarne probleme, kao što su daleka putovanja, skrivanje, preživljavanje, dobije se priča koja ima sve to uklopljeno u zgodnu cjelinu. Odnosno, to sam pokušao napraviti, čitatelji će prosuditi koliko sam u tome uspio.
Likovi su ti toliko dobro razrađeni, a ono što mene posebno veseli je da ne praviš razliku između muških i ženskih junaka/junakinja. Što te dovelo do toga da ne "opisuješ" kartonske i macho tipove? Mislim da je to zato što me više zanima motivacija likova nego stvari koje rade. Arianna Kruger je osoba na putu osvete. Bilo bi tako lagano opisati je kao žensku verziju Terminatora i zaključiti dan, ali meni je od toga bilo zanimljivije vidjeti što je dovelo do toga da krene u takvu osvetu koja u konačnici može značiti i kraj života za nju. I tu se vraćamo na stvarnost jer ona je prošla ona što prolaze mnoge žene: nasilna veza, zlostavljanje, ali je isto tako uspjela izgraditi sebe od temelja, pronaći snagu da se suprotstavi tiraniji (da malo pjesnički pretjeram) i kada se događa akcija, ljudi se mogu lakše poistovjetiti s njom jer znaju što je prošla i kakve su je patnje zadesile. Slična je stvar s likom Kristijana Somerseta. On je pomalo avatar i za neke moje stavove jer sam osobnog stava kako bi neki stroži oblici kazne bili bolji za, recimo, obiteljske nasilnike. Uz to, sličnu sam stvar upotrijebio i kod njegova prikaza, jedan put od gubljenja iluzija u pravdu i pravosuđe, pa do toga da u lovu na vampire postoji isti omjer za uspjeh i neuspjeh. Uz to, bilo mi je neizmjerno zanimljivo pisati njihova zajednička poglavlja jer su oni različiti karakteri, svojeglavi, praktični, svašta pomalo te kako moraju pronaći zajednički jezik da bi uspjeli izvesti misiju. Kartonski likovi nisu zanimljivi, čitatelji se vežu uz dobro opisane karaktere čak i onda ako ti likovi ne rade strogo pozitivne stvari.
Užas (smijeh). Pisanje tog romana je bilo jedno posve novo iskustvo jer iako dosta istražujem za sve svoje radove, ovdje je to otišlo na jednu potpuno novu razinu jer lokacije, pogotovo ako su stvarne, dodaju još jedan sloj uvjerljivosti priče. Drugi problem je bio taj što većina domaćih autora radnju smješta u Ameriku, što samo po sebi nije loše, ali se u jako velikom broju radova osjeti nepoznavanje materije, što sam htio izbjeći ovdje. Europa je stari kontinent, prepuna je povijesti, ostataka i podsjetnika na tu dugačku povijest koja nije uvijek bila svjetla i vesela te mi se zbog toga savršeno uklopila u priču o vampirima koji su tu isto tako jako dugo vremena. Također, priznajem, želio sam iskoristiti neke svoje osobne fascinacije poznatim mjestima, kao što je dvorac Hohenwerfen, te odati blagu posvetu filmovima kao što su Orlovo gnijezdo ili Junaci Telemarka. To su stvarna mjesta koja imaju svoje mjesto u povijesti. S druge strane, jednom kada bih pronašao stvarnu lokaciju koja mi se svidjela, kao što je napuštena kemijska tvornica nedaleko Berlina, opisivanje je bilo olakšano time što danas je stvarno sve dostupno na Internetu, svaki kut tih građevina, i kada se piše, nije teško stvoriti osjećaj stvarnosti jer ono jest stvarnost. Potpuno drugačija priča bila je pronaći lokacije (smijeh) jer sam na to izgubio tjedne ponekad dok ne bih pronašao ono što mi se sviđa.
U posljednjih par godina, redovito objavljuješ barem jedan roman godišnje, čak te i jedan pakrački novinar nazvao "godišnjim piscem". Pa koji je tvoj sljedeći izazov? Izlazak u novi žanr ili?
Trenutačno stvarno aktivno radim na 4 romanu o Lukasu Humu. Iako to ne bih nazvao izletom u novi žanr, kriminalistički romani su moj matični žanr, opet je to novi izazov jer gledam da svaki od tih romana ima nešto drugačije u sebi, od likova, okružja i same priče. Predstavljaju mi izazov jer prvo ja kao pisac moram biti zaintrigiran radnjom, pa tek onda razmišljam o svima ostalima. Stavljanje Lukasa u nove sredine i suočavanje s novim prijetnjama i slučajevima je postalo malo i ritual jer se ne upuštam u pisanje sve dok ne osjetim iskru zanimanja u samom sebi, od toga sve kreće, što me odvodi u neke nove smjerove za istraživanje. Ovoga puta je to malo utjecaj društvenih mreža, ali i blaga aroma klasičnih trilera o zavjerama koje su uvijek komplicirane za riješiti. Izazov ovdje je predstaviti izrazito kompliciran slučaj, a onda pronaći način kako ga riješiti bez potrebnih sredstava jer Lukas je pomalo i surogat za običnog čitatelja kroz kojega želim pokazati kako ponekad nije potrebna policija ili skupi laboratoriji da se nešto uspješno završi. Koliko će sve to dobro ispasti, prosudit će čitatelji.
Nakon 12 romana, jedne zbirke priče, scenarija i nemali broj intervjua koje si dao u kojima opisuješ svoj put sazrijevanja i pronalaska vlastitog stila pisanja, primijetila sam da neki domaći pisci kopiraju tvoje riječi o iskustvima u književnom stvaralaštvu. Smeta li ti ili ti imponira što se neki poistovjećuju s tobom i tvoje riječi koriste za vlastiti probitak?
Ponekad je jedno, ponekad je drugo. Jer, drago mi je ako netko uspije pronaći nešto za sebe u mojim iskustvima, zato ih i spominjem pošto je put pisca težak, pogotovo ako želite raditi na sebi. Moj prvi roman je loš, kratko i jasno, ali sam s teškim i upornim radom došao do sadašnjeg statusa i zadovoljan sam time, pronašao sam sebe kao autor. Nažalost, zamijetio sam kako dosta autora ne zanima rad na usavršavanju vještine pisanja i onda jednostavno pokupe tuđe riječi i opišu sebe tako, pogotovo onda ako vide da su te riječi prihvaćene s odobravanjem. U konačnici, to ne znači ništa. Ako netko nema volje raditi na sebi, prihvatiti kritiku ili pohvalu, i uložiti trud u vlastiti rukopis, rezultati će biti takvi: uglavnom će proći nezapaženo ili s kritikom. S obzirom na sve dosadašnje uspjehe, do kojih sam došao vlastitim radom i upornošću, nekako sam prestao pratiti što drugi govore. Prije me to puno više diralo. Valjda s godinama dolazi i pomirba s takvim stvarima.
Koliko se uopće družiš sa domaćim piscima; ima li tu prijateljstava ili ste suparnici kada pišete isti žanr?
Imam nekoliko dobrih online prijatelja pisaca s kojima održavam koliko-toliko odnos, nadam se dobar (smijeh). I mislim kako postoji iskreno prijateljstvo ako su ljudi iskreni i nemaju ego veličine planine Everest. Kod mene je zanimljiva i ta stvar da ja druge pisce iz vlastita žanra ne vidim kao suparnike već zdravu konkurenciju i iskreno me veseli kada vidim da netko objavljuje novi krimić ili horor roman jer se time povećava broj žanrovskih romana preko kojih se već može izgrađivati baza čitatelja preko koje će, nadajmo se, jednog dana i mainstream mediji shvatiti kako i takve stvari postoje u Hrvatskoj. Meni, osobno, su puno veći problem fanovi koji rade razlike i u nekim ekstremnim slučajevima znaju bez razloga napadati druge autore samo kako bi „dokazali” kako je njihov odabranik „bolji”. To su stvari koje se, nažalost, događaju, a ne bi smjele. Ali, takav je život, ima nas svakakvih.
Znam da si jednoj od njih bio i beta čitatelj. Koliko je teška međusobna suradnja?
Oh, to je bila savršena suradnja. Vlatka Planina, na čijem sam novom romanu pripomagao, mi je dala otvorene ruke da budem što iskreniji i sasiječem sve loše stvari (smijeh). Napravila je to bez prigovora i stvarno me veseli što njezin novi roman polako pronalazi put do čitatelja. Ali, koncept takve suradnje je često problematičan jer se svodi na to da netko drugi želi od vašeg rukopisa napraviti svoju viziju. Ako su svi uključeni normalni, razgovor će riješiti sve jer svaki rukopis je zasebno djelo, podložno je popravcima i poboljšanjima i ako postoji normalna komunikacija, neravnine će se ispolirati, što je kod mojih romana slučaj jer imam sjajne beta čitatelje koji ne mare za moj status uspješnog pisca već me samo tako spuste na zemlju (smijeh). Često su oni najhvaljeniji romani od kritičara, od običnih ljudi dočekani osrednje ili loše, gdje se jasno vidi kako je autor radio s nekim tko je išao svojim putom i uopće nije slušao autora. To nikada ne vodi do dobrih rezultata.
I za kraj, tvoj najnoviji uradak Svjetlost dana biti će predstavljen na Interliberu. Želiš li nam još šta reći, preporučiti čitateljima piscima, pozvati na promociju, možda?
Naravno, svi su pozvani na promociju jer će to biti neviđeni spektakl (smijeh). Šalu na stranu, iskreno se nadam kako će ljudi navratiti i poslušati što imamo za reći o njemu i možda malo olakšati tu stigmu koju ima žanrovska književnost u Hrvatskoj i možda zainteresirati nekog novog čitatelja. Meni osobno je to još malo pojma jer do prije par godina je promocija na najvećem književnom festivalu bila daleki san, a sada nas dijeli par dana od njegova ispunjenja. Čudni su spisateljski putovi, zanimljivi i neočekivani, ali i pozitivni jer je to znak da ne treba odustajati od snova. Upornost će se jednog dana sasvim sigurno isplatiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.