Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 5. veljače 2026.

Ankica Anchie | "Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"


"Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

- Ankica Anchie 

1.
"FIJAKER OD RIČI"

[Monodrama u jednom činu, za jednu ženu i staru bilježnicu.]

SCENA:

Mala sobica s pogledom na rivu. Bilježnica na stolu, olovka, staro zrcalo, prozor širom otvoren. Zraka sunca s mora baca sjene.

----

I. dio:

 "KAD RIČ VOZI FIJAKER"

KATA (pogleda bilježnicu):

U ovu san bilježnicu pisala sve... od pisama što nisu poslana, do recepata bez mjera. Svaka rič mi bila fijaker — vozila me daleko, tamo di me nisu noge mogle odnit.

(prstima prelazi po koricama)

Tu san zapisala i kad je Stipe prvi put reka "volin te". I kad je zadnji put zaboravi ja to reći. A to ti je, dite, još gore od laži — tišina.

(iz zrcala vidi sebe mlađu)

Gledan se sad i mislin: a jesi bila naivna. Ali i to je lipota mladosti — da viruješ svemu što zvuči ka poezija, dok ne skužiš da život piše prozu.

---

II. dio : 

"SUSJEDA I SAPUNI"

KATA (sjedne i imitira susjede) :

"Jesi čula za Anu? Išla s poetom! A ona ti lipa, al glupa. Pustila ga da joj piše stihove po ognjištu!"

(smije se)

A ja san znala da nije glupa. Samo je tila da je neko pogleda kao stih . 

"Nije lako bit žena kad se od tebe traži da stalno kuhaš stvarnost, a sanjaš metaforu..."

(izvlači recept iz bilježnice)

Ovo ti je recept za pašticadu... i za srce: strpljenje, vino i koja rič što grije. Al' bez mjere, dite, bez mjere.

---

III. dio :

 "ZA KRAJ- JEDNA LIPA RIČ"

KATA (pogleda publiku) :

"Ako ti ikad neko da lipu rič — čuvaj je ka’ da ti je zadnja."
"A ako ti da tišinu di triba bit stih — znaš da nima što tražit u tvojoj pjesmi."

Bilježnica je puna. Al ja iman još tinta. I iman još riči. I iman kome ih reći.

(uzima olovku i piše u tišini)

"Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

[Zavjesa uz gitaru i pismu u daljini:
"Fala ti za rič, za šutnju manje..."]

---

IV. dio : 

"PISMO KĆERI U NJEMAČKOJ"

KATA (piše naglas): Draga moja Lucija,

Ovdje ti je sunce i dalje tvrdoglavo, ka i tvoja mater. Riva miriše na pečenu srdelu i frišku kavu. A ja ti, dite, sanjam da čujen tvoj glas ujutro umisto radija.

Ti znaš da te nisan nikad tjerala. Ali srce mi je ostalo u rukama, ka kad uvatin vrelu teću pa neću je pustit iako gori.

(pogleda prema publici)

"Zato pišem. Jer kad nemam kome govorit, pišem. I kad ne mogu grlit, šaljen rič da grli umisto mene..."

(uzdahne)

Znaš što mi fali? Da mi upadneš na vrata s torbon punon spize i da se posvađamo o tome je l' se bolje radi pašticada na crno vino ili bijelo.

Ali znan, doći' ćeš ti. A do tad će mater i dalje vozit svoj fijaker od riči... svakim danom, svakom stranom.

(pogleda more)

"Jer more tebe nosi daleko, ali srce zna plivat. I vrati se."

Zavjesa uz tihu mandolinu i galebov krik u daljini.

V. dio : 

"STARA PISMA, NOVI DANI"

KATA (otvara staru kutiju) : 

Evo ih... stara pisma od Stipe. Dvi-tri riči, pa crtež srca. Ma nije zna pisa, al je zna volit. Sad kad ih čitan, sve mi se čini ka da ih je pisa neko drugi. Možda je i pisa /la — mladost.

(zamišljeno) 

"Znate, nije ljubav u onome koliko puta rečeš "volin te". Nego koliko puta ne moraš ni reći, a zna se!"

(uzme zrcalo i pogleda se)

Starija san. Al kad se nasmijen, isti osmijeh nosin ka kad san imala 18. Samo sad znan kome ga dat.

(kratka stanka, gledanje kroz prozor)

Jutros mi je susidov mali vika s rive: "Kato, kad će priča?" A ja njemu: "Kad bude bonaca u mojoj duši."

(uz osmijeh)

I evo je, sad. Tišina. Sunce. Riva. I jedna žena koja ne triba ništa novo... jer nosi svit u svojoj bilježnici.

KATA (zaključuje) : 

"Ako te život ikad iscrta ka stari brod, nemoj ga popravljat. Neka se vidi koliko si mora prešla. Jer svaki trag je pjesma."

(uzme olovku, zadnju stranicu bilježnice)

I napiše: "Zadnja rič? Neka je nosi bonaca. Neće se izgubit. Nego sidrit u nečijem srcu."

Zavjesa pada uz pjesmu u pozadini, glas klape:
 "Ako ti zafali riči, zovi moje... uvike su na tvojoj strani."


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.