Skupo je ljudsko čeznuće za onim čega nema
ili ga ne može biti u kugli od praha, u srcu od mraka.
Uzalud su oči razapete u trnju među pupoljcima,
i plač žudnje za savršenom dušom umjetnika
jer mi smo djeca predrasuda, poroka i tuge,
nalik kobri dok pleše, a ne čuje frulu.
Sve što uzmemo u ruke nikada neće biti čisto u ljepoti,
nikada vječno u širini vječnosti, nikada sveto
jer u tuđoj slabosti mjerimo svoje bogatstvo, svoju visinu
i vjerujemo u čuda dok nas ne ponizi saznanje
da smo žrtveno janje na pladnju prljavog morala.
Zaneseni u svojoj taštini gledamo tuđi obraz i crn nam se čini
spram našega lijepog i mekog poput kruha
i za kraljevstvo nebesko ne bismo priznali
da nas je izrodilo i hranilo trulo zemaljsko sjeme.
U strahu od svoje sjene pokušavamo zaustaviti mijene.
Timarimo krilate pegaze da lakše vuku zakone nepravde
i padamo ničice pokušavajući poljubiti skute hijeni
što na tronu svakodnevno blagoslovljeno laže.
Dok riječi nas peku, mi gutamo šutnju
i uvjeravamo sebe da ne može biti ono što nas zaobići neće.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.