Robert Lehpaner | Akademija, bolnica i željeznice

Koliko smiješno može zvučati kad Austrijanac ili Austrijanka govori engleski, kad njemu ili njoj, unatoč bogatom engleskom rječniku i pravilno složenim rečenicama, probija jaki, provincijski austrijski dijalekt, u to se mogao po stoti put uvjeriti kad mu je njegova pretpostavljena, Austrijanka iz štajerskih planina, objasnila da su došla druga vremena i da je sada potreban IT menadžer. Druga dva člana uprave, domaći ljudi, dopunjavali su njeno izlaganje svojim komentarima. Stavili su mu pod nos da potpiše sporazumni otkaz s rokom od šest mjeseci i dali mu na fin način do znanja da će mu zagorčati život, ukoliko ne prihvati njihovu ljubaznu ponudu. Bio je to jedan petak, a petkom je imao običaj na posao putovati javnim prijevozom. Kad je popodne u povratku sjedio u starom Čazmatransovom autobusu, zaključio je da je vjerojatno bilo samo pitanje dana kad će ga pokušati izbaciti. Jer u firmi već neko vrijeme nisu bili bitni rad i rezultati, nego ulizivanje i spletke.
„Nije smak svijeta.“
Otvorio je ruksak, izvadio džepnu knjigu i nastavio čitati Andrićeve kratke priče koje je nekoliko dana ranije kupio na Interliberu. U autobusu je svirao Radio Banovina, rado slušana radio postaja Čazminih vozača. Ipak ga je kopalo koji razlog za otkaz, pa je u ponedjeljak pokušao od domaćih članova uprave doznati nešto više.
„Čovjeku treba poslovna promjena. Koliko godina si već ovdje?“
„Ma lako ćeš naći nešto novo, ti sa svojim CV-jem. Ako ti treba neka pomoć oko novog posla, tu smo.“
To su bili njihovi sarkastični odgovori. Od potpisivanja otkaza, pa sve do dana kad je otišao iz firme, svi članovi uprave su ga izbjegavali. Kad bi ga sretali ispred zgrade ili na hodnicima, okretali bi glavu.
„Nemaju kičme reći mi u lice zašto me više ne žele i izbjegavaju me kao da imam kugu. Neugodno im je gledati mi u oči, jer znaju da rade sranje.“
Osjećao se kao moralni pobjednik.

Prvog dana nezaposlenosti otišao se prijaviti na Zavod za zapošljavanje. Prethodno je na internetu provjerio radno vrijeme Zavoda. Zaključio da će ići kasnije, nego što je na netu navedeno kao početak radnog vremena, za slučaj da ipak počinju kasnije s radom. I bio je u pravu. Kad je stigao, ušao je u mali, uski hodnik. Činilo mu se da je došao u saunu.

„Dobar dan“, pozdravio je kad je pokucao na otvorena vrata ureda.

Unutra je sjedila gospođa srednjih godina s glavom udaljenom svega desetak centimetara do ekrana, onako kao što ljudi, koji su nesigurni u vožnji automobila, ponekad sjede u napetom, uspravnom stanju, jako približeni volanu.

„Ili su joj slova sitna, ili joj trebaju naočale, ili se općenito muči s kompjuterom“, pomislio je.

„Samo malo“, uzvratila je gospođa za ekranom ne gledajući ga.

„Dobro“, odgovorio je i popipao radijator u hodniku.

Radijator je bio kipući i ruku je mogao držati na njemu samo sekundu, dvije.

„To je taj balkanski smisao za štednju energije“, pomislio je.

Bilo mu je vruće, raskopčao je jaknu i hudicu.

„Uđite, sjednite“, dozvala ga je gospođa iz ureda nakon nekoliko trenutaka.

Ušao je, sjeo je i objasnio razlog svog dolaska. Dok je gospođa prepisivala osobne podatke s njegove osobne iskaznice u sustav, razgledao je ured. Na donjem rubu ekrana bila je nalijepljena sličica nekog sveca, na zidu je visio kalendar s reklamom županijske vodoopskrbe. Bilo je toplo kao i na hodniku. Prozor je bio napola otvoren.

„Je li ikome palo na pamet smanjiti grijanje“, pitao se.

„Moram Vam ispuniti profil. Što ste po zanimanju?“ pitala ga je.

„Inženjer elektrotehnike, ali nisam to nikad radio. Radim cijeli svoj radni vijek u informatici.“

„Aha, programer.“

„Ne, bio sam dugo godina IT voditelj ili direktor informatike.“

„Aha... direktor... I sad tražite takav isti posao?“

„Da. Ili kao voditelj projekata ili poslovni analitičar ili IT konzultant.“

„Aha“, rekla je, okrenula se prema ekranu, primaknula opet glavu i krenula nešto pretraživati na računalu. „Nemam direktora u sustavu, sustav mi to ne nudi“, rekla je nakon nekoliko sekundi. „Što ste još rekli da ste radili ili da bi znali raditi?“

„Voditelj projekata, zapravo IT projekata.“

„IT projekata... samo malo...“, rekla je i opet pretraživala nešto na računalu. „Ne nudi mi ništa s IT projektima. Što ste još rekli?“

„Poslovni analitičar i IT konzultant.“

„Hm... nemam ni to. Napisat ćemo inženjer.“

„Je li moguće da Vaš katalog zanimanja nije baš najsuvremeniji?“ pitao je s podsmijehom.

„Ma snaći ćete se Vi već. Bitno je da pratite oglase na portalima i da se javljate na oglase. Trebate biti aktivni“, odgovorila mu je važno.

„Da, da, jasno“, odgovorio je smješkajući se još uvijek. Skoro mu je došlo da doda „E, to nisam znao.“, ali se ipak suzdržao.

„I svakako si pogledajte vaučere na našoj web stranici.“

Prolazio je bezbroj puta Zrinjevcem i pokraj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jednog proljetnog dana je po prvi put vidio Akademiju iznutra, jer je pozvan na razgovor. Javio se na natječaj za informatičkog savjetnika, ne znajući nikakve pojedinosti o radnom mjestu. Oglas je bio pisan na način tipičan za javne i državne ustanove. Vrlo općenito, bez ikakvog opisa poslova, ali zato s navođenjem raznih zakona i pravilnika na kojima se temelji raspisivanje natječaja, kao i pravnim napomenama za osobe koje imaju prednost pri zapošljavanju. Portir ga je uputio u veliku dvoranu na katu. Gospođa, koja je sjedila za jednim stolom, predstavila mu se kao tajnica.

„Akademici su još na jednom sastanku, ali će uskoro doći. Do tada ću Vam dati testove. Sjednite, molim Vas.“

Testovi su ga podsjećali na školske testove koji nemaju veze s realnošću. Test iz engleskog se sastojao od nekoliko kratkih rečenica u koje je trebalo nadopisati po jednu riječ. Niti A1 razina znanja engleskog nije bila potrebna. A nekoliko banalnih, kratkih pitanja, kod kojih je trebalo zaokružiti po jedan od ponuđenih odgovora, predstavljala su pak test iz informatike. Dva stara gospodina odjevena u odijela, koja su ga svojim pojavama podsjećala na književnike s kraja devetnaestog ili početka dvadesetog stoljeća, uskoro su ušla u dvoranu i sjela nasuprot njega. Listali su po papirima koje im je poslao u prijavi na natječaj. Klasičnom preporučenom poštom, jer javne ustanove i u dvadesetprvom stoljeću poznaju uglavnom takav način dostave. Možda su zaista bili književnici ili filozofi. Pretpostavljao je da vjerojatno ne znaju što bi započeli s podacima iz njegovog životopisa, da ne barataju s pojmovima kao što su ITIL, Jira ili agilni načini vođenja projekata. I očito je bio je u pravu. Nisu vodili nikakav konkretan razgovor o poslu s njim. Samo su mu nadugo i naširoko objašnjavali kako imaju ogromne probleme s informatikom, jer već duže vrijeme nemaju informatičara, kako Akademija ima oko dvjesto korisnika, što u Zagrebu, što u drugim gradovima, kako će nekome novome, ako se zaposli, sigurno biti jako teško snaći u svemu tome te kako Akademija ima ograničena sredstva za plaće.

„Teško da će ovi ikoga naći“, zaključio je dok ih je slušao.

Kad je izišao iz zgrade, otišao je u obližnji antikvarijat i kupio Andrićevu „Travničku hroniku“.

Jednog ljetnog dana je u deset sati imao razgovor za posao u bolnici. Rukovoditelj/ica tehničke službe, uvjeti: VSS/VŠS tehničke struke, min. 3 godine iskustva, hrvatsko državljanstvo. Ispunjavao je formalne uvjete, prijavio se na oglas i bio pozvan. Kad je stigao na pet kat, kamo su ga na porti uputili i gdje se nalazi uprava bolnice, u uskom hodniku stajalo je petnaestak ljudi.

„Tipična bolnička gužva,“ smješkao se, „ali vjerojatno svatko od njih čeka nešto drugo“.

Osluškujući razgovore na hodniku ubrzo je, međutim, shvatio da su svi ti ljudi kandidati za isti posao i da su svi naručeni za deset sati. Izračunao je da će, bude li razgovor sa svakim kandidatom trajao nekih uobičajenih pola sata, čekati skoro četiri sata.

„To je kao kad te naruče na pregled. Svi u isto vrijeme, pa ti čekaj i čekaj“, promrmljao je dovoljno glasno da ga je muškarac, koji je stajao kraj njega, naslonjen na isti ormar, čuo.

„Ma ide Vam to brzo, samo da krenu“, objasnio mu je.

„Brzo?“

„Ma da.“

„Vi ste se ovdje već javljali na natječaje?“

„Da, da.“

„Već je prošlo deset.“

„Nikad Vam oni ne krenu na vrijeme, mora se cijela komisija skupiti.“

Bilo je skoro pola jedanaest kad su se napokon otvorila jedna uredska vrata, jedna žena provirila na hodnik i prozvala nečije prezime i ime. Kandidat je ušao, ali već nakon nekoliko minuta izišao. Žena je prozvala drugog kandidata koji je također izišao nakon svega nekoliko minuta. Tako se nastavio niz u taktu od po svega nekoliko minuta. To je ličilo na jutarnje davanje krvi u domu zdravlja, samo što ljudi nisu izlazili sa zadignutim lijevim rukavom i desnom rukom stiskali vatu na lijevoj, neko sa zbunjenim i začuđenim izrazom lica.

„Vidite, brzo to ide.“

„A zašto tako brzo izlaze?“

„Vidjet će te.“

Konačno je prozvano i njegovo ime. Ušao je u prostoriju koja je ličila na sudnicu. Stolica, na koju je upućen da sjedne, stajala je nasred praznog prostora, a nekoliko metara ispred su za stolom sjedila tri muškarca u bijelim kutama. Vjerojatno liječnici. Iza njih je sjedilo još nekoliko muškaraca i žena, također u bijelome. Srednji od trojice liječnika listao je njegove dokumente, pri čemu ga nije niti pogledao. Lijevi i desni liječnik su samo nijemo gledali ispred sebe. Srednji liječnik ga je, ne dižući glavu, pitao za ime i prezime, što je po zanimanju, koliko iskustva ima, što je do tada radio te mu se nakon još dva, tri kratka pitanja formalne naravi zahvalio na dolasku.

„Mogu li znati nešto o poslovima koje bih obavljao ili da ja još nešto kažem o sebi?“

„Nema potrebe“, odgovorio je srednji liječnik i pogledao ga napokon. „Još jedanput, hvala Vam na dolasku.“

„Ovo je farsa“, pomislio je i ustao. „Meni je trebalo skoro sat vremena da dođem ovamo. Bilo bi Vam bolje da se brinete o svojim pacijentima, nego da zajebavate ljude“, rekao im je povišenim tonom kad je krenuo prema vratima.

Ništa mu nisu odgovorili.

Jedna državna firma je tražila voditelja projekta za predstojeći veliki interni IT projekt. To je bio jedan od rijetkih oglasa na stranicama HZZ-a koji mu je odgovarao, jer inače rijetko tko traži radnike iz područja informatike preko HZZ-ovog portala. Javio se na oglas i pozvali su ga na razgovor. Razgovor je vodio direktor informatike, ili se barem trudio voditi ga. Bilo tek osam sati ujutro, nespretno odabrano vrijeme za intervju za posao i čovjek nije djelovao najsvježije. Uz njega su bila još dva muškarca koja cijelo vrijeme nisu rekla ni riječi. Samo su povremeno zijevali. Odgovarao je na pitanje kako je vodio do tada i kako bi vodio IT projekt, koje alate je koristio do sada, što mu je važno u projektnom radu, kako bi se nosio s nepredviđenim situacijama, i tako dalje. Nastojao je pokazati inicijativu i davao je iscrpne odgovore, a direktor informatike ga je samo gledao. Kad su nakon pola sata razgovora zajedno napuštali prostoriju, direktor informatike ga je zaustavio na vratima.

„Mi smo državna firma, nije ovo ovdje za Vas, Vi dolazite iz privrede“, rekao mu je tiho.

Iako je odavno imao profil na Facebooku, ta društvena mreža ga već dugo nije zanimala. Nije ga zanimalo gledati kako mu prijatelji jedu pizzu ili ćevape i nisu ga zanimale te većinom beznačajne vijesti. O važnim događanjima i temama, koje su ga zanimale, informirao se na drugim internetskim stranicama. Dok je pisao svoj drugi roman, nakon dugo vremena je opet koristio Facebook. Tamo je nalazio razne zanimljive podatke za roman. Ali roman je bio gotov i zapravo nije više bilo razloga za odlaske na Facebook. Međutim, nastavio je i dalje navraćati, sve češće i češće. U nekom trenutku postao je svjestan kako svakog dana na Facebooku prelistava sve te bezbrojne objave koje mu zapravo ništa ne znače, i sve one lažne slike i videa izrađene umjetnom inteligencijom. Počeo je svakodnevno skrolati mišem po ekranu poput putnikâ u vlaku koji za cijelo vrijeme vožnje skrolaju po mobitelima kao po nekoj beskonačnoj tracidlučio je da će Facebook svesti na dnevno možda pet ili najviše deset minuta i da ne misli oglupiti i otupiti gledajući ženske ukrase za stopala, karikature Plenkovića i Thompsona ili slike i videa stvorene umjetnom inteligencijom.

Prijavio se na natječaj za voditelja projekata u jednoj firmi koja proizvodi signalno-sigurnosne uređaje za željeznicu i dobio poziv za razgovor. Čudio se da u oglasu ne traže prethodno iskustvo iz tog područja. Ali tim bolje, zaključio je. U sobi za sastavke, s druge strane stola, sjedio je direktor, pored njega gospođa iz kadrovske službe i druga gospođa, također direktorica čiju funkciju nije sasvim shvatio. Razgovor je tekao uobičajeno. Gospođe su pričale čime se firma bavi i koja bi bila njegova uloga. Zatim je on ispričao svoj dosadašnji poslovni put i zašto se javio na oglas. Razvila se jedna opuštena komunikacija koja je na trenutke skretala s poslovnog dijela na općenite teme svakodnevnog života. Direktor je cijelo vrijeme nijemo sjedio, mrzovoljnog izraza lica i ruku prekriženih preko prsa, zavaljen u svoju stolicu i pratio razgovor. Povremeno je bacao pogled na direktora i činilo mu se da je on zauzeo ono držanje koje ljudi imaju na sastanku kad se ograde od nečega, kad se zatvaraju prema nečemu. Tako je barem učio na menadžerskim seminarima.

„Imate li vozačku dozvolu?“ prekinuo je direktor odjednom razgovor.

Gospođe su zanijemile.

„Da.“

„Voditelj projekata, to znači i povremeni terenski rad.“

„Da, da, jasno. Nije uopće problem.“

Direktor je uzdahnuo. Nekoliko trenutaka vladala je tišina.

„Nama treba netko s iskustvom na željeznici“, nastavio je direktor.

„Aha... čini mi se da to nije pisao u oglasu“, odgovorio je.

„Da, nismo to napisali“, ubacila se gospođa iz kadrovske.

Direktor joj je dobacio kratki, oštri pogled. Možda je bila njena greška što to nije navela u oglasu, a možda je jednostavno trebala šutjeti dok direktor govori.

„Ali znam nešto o željeznici. To mi je neka vrsta hobija i jedan od razloga zašto sam se javio na oglas.“

„Da, da, rekli ste to već.“

„I imam male željeznice, modele, kod kuće.“

Direktorovo mrzovoljno lice pretvorilo se odjednom u zločesti smiješak. Zavalio je još jače u svoju stolicu i činilo se da će se naslonjač slomiti.

„Aha. A što, na primjer, znate o željeznici?“ pitao je podrugljivo.

„Znam što su lokomotive, vagoni, motorne garniture, kontaktna mreža, pružni blokovi, balize, znam kako funkcioniraju pružni prijelazi, znam...“

„Dobro, dobro... sve je to u redu, ali to nije dovoljno“, prekinuo ga je direktor smješkajući se. „Znate li što je FSDT?“

„Ne.“

„A BO23?“

„Na žalost, ne.“

Nakon nekoliko minuta razgovor je bio završen. Gospođa iz kadrovske službe ga je ispratila iz zgrade.

„Ovo je otišlo u krivom smjeru, čini mi se“, rekao je kad su bili na izlazu.

„Hm“, odgovorila je i slegnula ramenima. „Puno sreće Vam želim.“

Kod kuće je na web stranicama dotiče firme doznalo da su ti misteriozni izrazi, kojima ga je direktor eliminirao, jednostavno nazivi uređaja koje oni proizvode.

„Dora Zvončar Čaturlija – Psihološka podrška u svim situacijama – Kontaktirajte nas“. Pitao se zašto mu se pojavio taj oglas na Facebooku. Da mu se pojavljuju razne zagrebačke, antifašističke, ustaške i muzejske stranice, to mu je bilo jasno. Dok je pisao roman, pretraživao je takve stranice. Ali nije nikad surfao psihologe, nije mu to padalo na pamet. Sudeći po fotografiji, onoj tipičnoj poslovnoj, na kojoj osoba stoji s prekriženim rukama u poluiskrivljenoj pozi s umjetnim osmijehom, psihologija Dora je dobro izgledala. Prezimena, vjerojatno ona česta životna kombinacija, ona Zagrepčanka, suprug iz Bosne i Hercegovine. Zašto se više ne stavlja crtica između prezimena?

„Ma ne treba mi psiholog. Da nekome pričam kako sam nezaposlen i još da mu platim za to? Ne može mi psiholog naći posao.“

Ipak je proguglao cijene psiholoških usluga.

„Idem vidjeti kako to je kod psihologa. Ne mora nitko znati gdje sam bio. U najgorem slučaju ću potrošiti sedamdeset eura ni za što“, zaključio je i nazvao psihologinju Doru.

Javio mu se ugodan ženski glas.

„A koliko košta jedno savjetovanje, seansa, ili kako to već nazivate?“ pitao je.

„Pa gledajte, gospodine, na prvom susretu napravimo kognitivno-bihevioralni intervju koji nam uvelike pomaže u određivanju ciljeva te u izradi terapijskog plana.“

„Terapijskog plana?“

„Da, da, tako se to stručno naziva.“

„Ali ja nisam bolestan.“

„Naravno, gospodine, dođite jednostavno, sve ćemo se dogovoriti.“

Psihologinja Dora u stvarnosti je izgledala kao u oglasu. Fotografija nije bila fotošopirana. Na zidovima njenog kabineta visili su razni certifikati, većinom na engleskom jeziku. Sjedili su jedno nasuprot drugome na foteljama koje su, sudeći po neobičnom dizajnu, sigurno koštale kao pola nečijeg namještaja i koje se ne mogu kupiti u Ikei ili Jysku.

„Sjednite tako da Vam bude udobno. To je važno. Morate biti sasvim opušteni“, rekla mu je.

Ali on nije znao kako bi se udobno namjestio u toj čudnoj fotelji. Konačno je našao je nekakav srednji položaj između sjedenja i ležanja i nadao se na neće dugo biti u njemu. Držala je, onako kao što je to vidio u američkim filmovima, papire i kemijsku olovku u rukama. Stavila je naočale s velikim okvirima i krenula ga promatrati.

„Bolje izgleda bez naočala. Definitivno“, pomislio je.

„U najboljim ste godinama, a menadžeri i direktori su uvijek traženi. Vidite, moj suprug, na primjer, Rajko Čaturlija, poznati menadžer, sigurno ste za njega čuli...“

„Nisam.“

„Dobro, uglavnom, moj suprug ne zna kamo bi od svih obaveza koje ima.“

„A da?“ hinio je da ga to zanima.

„Da, često je na putu, po cijeloj Hrvatskoj i po Adriatic regiji.“

„Adriatic regija,“ pomislio je, „to je onaj novokomponirani poslovni naziv za područje bivše Jugoslavije.“

„Suprug i ja rijetko se viđamo, priznajem. Možda nam bračni život pomalo pati zbog toga.“

„A možda se ti u međuvremenu tješiš s klijetima“, razmišljao je.

„Nemojte me nipošto krivo shvatiti. Samo želim reći da posla za Vas sigurno ima. Jeste li oženjeni, imate li djece?“

„Razveden. Kćer živi s dečkom.“

„A znači živite sami.“

„Da.“

„Eto, vidite, sve su Vam mogućnosti otvorene.“

Nakon pola sata i s pedeset eura manje u novčaniku, otišao je.

„Možda samo joj mogao platiti na neki drugi način“, smijao se kad je izišao na ulicu.

Odlučio je slati otvorene molbe firmama i organizacijama koje imaju velike informatičke sustave. One bi mogle, smatrao je, imati potrebu za IT voditeljima, poslovnim analitičarima, voditeljima projekata i sličnim profilima. Tako je jednog vikenda poslao otvorenu molbu Hrvatskoj pošti. U ponedjeljak ujutro, bilo je svega nekoliko minuta iza osam sati, zazvonio mu je mobitel. Žena s druge strane linije bila je iz ljudskih potencijala.

„Vi ste, gospodine Roberte?“ pitala je veselim glasom.

„Da, jesam“, obradovao se i on.

„Postali ste nam otvorenu molbu.“

„Jesam, brzo ste se javili.“

„Hahaha, da, brzi smo. Gledala sam Vaš životopis. A recite, zanimaju li Vas možda operativni poslovi?“

„A što si to operativni poslovi?“

„Imamo administrativne i operativne poslove. Administrativni poslovi su poslovi u uredu. A operativni poslovi su, na primjer, poštar, rad u sortirnici, čistač, dostavljač paketa.“

„Pa ne nešto pretjerano.“

„Aha, znači, Vas zanimaju više administrativni poslovi. Razumijem.“

Redovito je pratio nekoliko portala s oglasima za posao, pa tako i LinkedIn. Na LinkedInu su svi korisnici sretni. Svi imaju posao koji su si željeli, svi napreduju u karijeri. Svi zadovoljno objavljuju slike s raznih konferencija, seminara i drugih poslovnih evenata. Svi ponosno javljaju kako su pronašli novi posao svojih snova. Za razliku od Facebooka, nitko od korisnika nije nezadovoljan, nitko ne iznosi svoje frustracije. Gdje su svi oni koji smatraju da su premalo plaćeni, oni koji imaju neprestano stres s kolegama ili pretpostavljenima, oni koji imaju problema dobiti nekoliko dana godišnjeg odmora ili oni kojima plaće redovito kasne i koji imaju problema spojiti kraj s krajem? On na LinkedIn ulazi isključivo zbog traženja posla. Sve te sretne priče drugih korisnika on brzinski preleti za nekoliko sekundi i ide na oglase.

Gleda na sat, skoro je četiri. Teško da će tog dana još dobiti ikakav poziv za razgovor. Ali stigla je odbijenica za jedan natječaj, jedna od onih koje stignu nakon više od dva mjeseca. Zašto selekcijski postupak nekima traje preko dva mjeseca? Dok je bio zaposlen, i sam je u više navrata predavao oglas za posao i organizirao selekcijski postupak, ali nikad mu nije trebalo više od dva, tri tjedna da završi proces. U mailu su pisale uobičajene floskule kako zahvaljuju na izdvojenom vremenu i sudjelovanju u natječaju te da su odlučili nastaviti selekcijski proces s kandidatima čiji profil više odgovara trenutačnim potrebama, i tako dalje. Na kraju maila ga još mole da izdvoji malo vremena za ispunjavanje ankete o zadovoljstvu sa selekcijskim postupkom. Nasmijao se glasno.

„Kakvo zadovoljstvo, hahaha, pa nisu me uopće pozvali na razgovor niti na ikakvo testiranje.“

Napomena: Autor nije bio kod psihologa :)