Preminuo je Vlatko Majić | Vitina, Ljubuški, 26. kolovoza 1956. - Zadar, 20. studenoga 2025.

Vlatko Majić (Vitina, Ljubuški, 26. kolovoza 1956. - Zadar, 20. studenoga 2025.). Završio klasičnu gimnaziju i studij književnosti. Profesor hrvatskoga jezika i diplomirani knjižničar. Radio je u osnovnim i srednjim školama kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u Zagrebu, Zadru i Pagu, završio je i knjižničarstvo, a bio je i ravnatelj Gradske knjižnice u Pagu.

Nagrade: Republička nagrada na Trebinjskim večerima poezije, Godišnja nagrada Riječkoga književnoga i naučnoga društva, nagrada Alpe-Adria (Treviso), nagrada fra Martin Nedić. Bio je predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Pagu i predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika u Zadru. Stvaralaštvo mu je prevođeno na engleski, njemački, francuski, talijanski, albanski i slovenski jezik. Uvršten u antologije i zbornike: Grana koja maše (1988.), Moreplovi (1990.), Sunce (1991.),Plovidba (1992.), Nad zgarištima zvijezde (1993.), Autobiografski Zagreb (1994.), Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio (1995.), Haiku iz rata (1995.), Haiku zbornik (1999.), Hvatanje sjenke vjetra (1999.), Otvoreni put (1999.), Pobratimstvo lica u svemiru (2000.), Jezik i hrid (2005.), Kroz moje oko (2005.), Izbor pjesama hrvatskih pisaca za djecu u BiH (2005.), Samoborski haiku susreti (2006. – 2010.), Vedri Vidra (2008.), Hvaljen budi, Gospodine moj (2009.), Trenutak proze, hrvatska kratka priča (2010.), Ljubuški pjesnički zbornik.

Objavljena djela: Glazba češlja, pjesme, Sarajevo, 1982.; Pjevač pod zemljom, pjesme, Rijeka, 1987.: Kairos, pjesme, Zagreb, 1989.; Jezičak, pjesme, Rijeka, 1991.; Najviše je plave boje, pjesme za djecu, Zagreb, 1992.: Kad srce brodi, pjesničko-grafička mapa (s J. Martinkom), Zagreb, 1992., 2Zadar, 2017.; Vrijeme soli, pjesme/proza, Senj, 1996.; Krila nad vodom, pjesme, Zadar, 2006.: Kad srce brodi/Che navighi il cuore, 2017.; Obeščašćivač, Zadar, 2017.; Vinožito, pjesme, Slavonski Brod – Mostar, 2020.

OTIŠAO JE, A VLATKO JE

Otišao je kroz svjetlo što se siječe
kamenjem 

i tamom Hercegovine

otišao je iz soli Paga

a ipak je tu

u plavom
s bijelim krilima

Može li čovjek umrijeti?
Može li duša nestati?
Ili se samo skriva
u tišini stihova

dodirujući oblake kao ruke što nas miluju

Otišao jer Vlatko
ali pjesme ostaju
poput mora što čuva tajne soli s beskrajem

I ja šutim
i puštam da tvoja poezija klizi
kroz moje prste

da ostane svjetlo gdje je tvoja sjena
gdje smo svi mi zajedno

Vlatko, u tvom imenu
zvoni zvono kamena
Pag i Hercegovina
tvoje ruke

tvoje oči

tvoje tiho „ovo sam bio“

Zadnji put smo zajedno gledali u vodu
kako protječe
kako odnosi dane koje smo znali
Tišina je ostala i miris soli
na rubu sjećanja
A život protječe uvijek

u svemu što teče 

Otišao je Vlatko
i ja šutim
i slušam protok vremena
i šaljem mu posljednji pozdrav
kao pjesnik što zna
da pjesma zadrži onoga koga više ne vidimo

Tomislav Marijan Bilosnić

U Zemuniku 20. studenoga 2025.