Ankica Anchie | Molitva za žive i mrtve

(monolog o strahu, tijelu i neugaslom dahu)

[(To nije više pjesma, to je krik između neba i zemlje, psovka i molitva u jednom dahu, propovijed i monolog, s dušom koja još uvijek, unatoč svemu, vjeruje u ljubav)]

Gospodine,

ako još gledaš,

nemoj sklapati oči.

Još ima nas što dišemo,

što hodamo po rubu vlastitih rana,

što pitamo — a ne smijemo znati

Daj mi da vjerujem,

da sve ovo ima smisla,

da crv ne jede uzalud,

da je krv što teče

još uvijek znak života,

a ne boja zemlje

koju kopamo.

---

Sjeme.

Klica.

Mladica.

Čovjek.

Sjena.

Strah.

Svaka kost,

svaki dah,

svaka riječ

– molitva.

Skrivena.

Neizgovorena.

Nečista.

---

Molitva za one što su ostali —

s rukama bez dodira,

očima bez svjetla,

dušama bez imena.

Molitva za one što su otišli —

u rovovima,

u posteljama,

u ludilima ljubavi,

u tišini svojih grešaka.

---

Gospodine,

ako si nas stvorio,

reci —

zašto si zaboravio gdje si nas ostavio?

Mi, djeca kruha i pepela,

mi, što volimo i mrzimo istim rukama,

što ubijamo Boga da bismo ga opet zazvali,

mi, što pijemo svoje suze

umjesto vina —

mi još molimo.

---

Molitva za žive:

da izdrže bez smisla.

Molitva za mrtve:

da ne znaju koliko još dišemo.

Molitva za ljubavnike,

što su zaspali u pogrešnim krevetima.

Molitva za one što su otišli

bez pozdrava.

Za one što su ostali

bez oprosta.

---

Jer svijet se još vrti,

i kugla se još smiješi,

a mi —

mi stojimo,

i čekamo da nas nebo pogleda,

da nas zemlja primi,

da nas ljubav, makar na trenutak,

zaboravi kazniti.

---

I sve što imam —

to je glas.

Napukao,

ali moj.

I sve što mogu —

to je molitva.

Za žive.

I mrtve.

Za sve nas

što još dišemo strah.

Točka.