Đurđica Garvanović-Porobija | Marija Rukljač: "Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta"

 

U ANTITEZAMA SVJETLOST – TAMA I MORE - ŠUMA

Marija Rukljač, Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta. Zagreb: Biakova, 2025. 

Marija Rukljač živi i radi u Zagrebu, u kojemu se i prepoznaje na poetskoj sceni. Odnedavno je i članica Društva hrvatskih književnika. Aktivna je članica i  “Jutra poezije” i Hrvatskoga sabora kulture koji joj je udijelio 2024. godine pohvalnicu i diplomu za pjesmu „Dudov svilac“. Na Festivalu poezije Novog Zagreba osvojila je zapaženo drugo mjesto 2018. godine. Objavila je dvije zbirke poezije, a ova treća Bijelim rukavicama pjesma dotaknuta  pokazuje da se Marija kreće u krugu afirmiranih književnika, što je razvidno po čak dva pogovorna teksta koje su napisale književnice i članice DHK-a Diana Rosandić Živković i Lada Žigo Španić, dok je bilješku na zaslovnici napisao treći književnik Đuro Vidmarović. 

Pročitamo li spomenute napise, vidjet ćemo da Rosandić Živković u svom pogovoru „U pjesmi i izvan pjesme“ (109 -113) odgoneta metaforu kutije s pohranjenim draguljima u kojoj su izložene osobne dragocjenosti i zlatni ključ nove kuće, koja „simbolizira dušu“. Kutiju s dragocjenostima pjesnikinja dotiče i sprema bijelim rukavicama koje pokazuju pažnju prema blagu položenom u nju te Rosandić Živković smatra kako se iste bijele rukavice očekuju i od čitatelja koji će ući u taj povlašteni prostor. Bijela boja dominira unutar vizualne metaforike u zbirci koja nastavlja metafizički diskurz prethodnih dviju zbirki Tajna Getsemanskog vrta i Otkrivanje duše. Iako se „govori o vrlo osobnom svijetu, to nije slika hermetične kuće u kojoj se čitatelj ne može snaći, već nam njezina originalna poetika omogućuje istodobno biti u pjesmi i izvan pjesme“ – zaključuje Rosandić Živković.

Lada Žigo Španić u svom pogovornom tekstu „Poetska arhitektica“ (115 -118) piše da zbirka odaje zrelu autoricu, iako je sazrijevala „onkraj dinamične književne scene“, „sama i slobodna“. Također zamjećuje da je tom trećom pjesnikinja nadmašila obje prethodne zbirke; usto da je teško tematski „rascijepiti ovu zbirku“ jer se „teme prirode, ljubavi, ljepote, tajne prolaznog i beskonačnog, igre stvarnog i irealnog“ „prepliću i ujedinjuju“ u jedinstveno „pletivo“ koje se opire „analitičkom umu“.  Žigo Španić ističe da autorica „lijepo stilski modelira“ svoje pjesme te da su najčešće stilske figure u njezinoj zbirci metafore, personifikacije i gradacije. Posežući također za metaforama kazuje da autorica „nije uvježbana zidarica, nego umjetnički nadarena arhitektica“. Analitičkim okom, i unatoč opiranju tekstnog pletiva, Žigo Španić potom predočuje „pejzažne pjesme i pjesme o pjesmama“. Zaključuje rečenicom: „U svom kozmopolitskom zamahu pjesnikinja je zahvatila jako mnogo svijeta, slikovitog i kontemplativnog, a ulov na poetskoj tezgi jednostavno nema cijenu.“

Na zaslovnici pak Đuro Vidmarović piše u osvrtu „Poezija aristokratske tišine“ da su „stihovi Marije Rukljač dinamični i jasni s dovoljno pjesničkih ukrasa i metajezičnih poruka. To ovu zbirku čini zrelom i autentičnom“. Također kaže da je ta zbirka „ženski rukopis ... ispisan estetski kvalitetnom tintom“ i „zbog toga predstavlja doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji“. 

Nakon svih tih napisa korisno je razviti neke od navedenih karakteristika zbirke i dodati  nekoliko novih, kako bi se stekao poliperspektivan prvi uvid u zbirku radi posredovanja čitateljstvu, kako slijedi: 

Zbirka sadrži tri ciklusa pjesama Florističke slike (18), Slatko isparavanje (19) i U kraljevstvu pjesme (10), ukupno  47 pjesama u slobodnom stihu na 102 stranice, što podrazumijeva da su pjesme relativno duge. 

U prvom ciklusu dominiraju teme vremena i prostora, u kojima se kreće senzibilan ženski subjekt, lirska protagonistica, iako učestalo i lirsko „ti“, koje je katkad ona sama, ili voljena osoba, katkad more, otok, ili Bog. Već prva pjesma „Na dlanu“ dijeli vrijeme na sadašnjost i budućnost; prošlost je prisutna tek u nagovještajima. Dlan, kao prostor na kojemu se od davnina pokušala providjeti budućnost, otkriva svjetlost sadašnjosti i tamne konture u razvoju budućnosti: „Boje po tebi razasute / u paleti duge / guta mrak“ (8). Niska sazdana od godina „sve je duža“, „vrijeme je kopča / prvo sjajna,/ potom hrđava bižuterija“ (8). Krajnja slika u pjesmi višeznačna je, a možemo je tumačiti i kao susret sa smrću: „Ruke sklopljene / na smežuranim prsima/ traže bijele rukavice.“ (8). Traže svjetlost i duhovnost u najtamnijem trenutku.  Svjetlost nasuprot tami znana je antiteza u književnosti, posebice u poeziji, i u ovoj  zbirci funkcionira u poveznici s gradacijom i obratnom gradacijom, što podrazumijeva, na primjer, jarku sunčevu svjetlost koja se smanjuje i koju „guta noć“, da bi se na odru pojavila u doticanju nove bjeline kako je prikazana budućnost: „svjetlodana Budućnost / za tvoju drugu obalu“. Druga obala samo je jedan od brojnih biblizama (aluzija na prijelaz preko Crvenog mora i preko rijeke Jordan) koji decentno upozoravaju na duhovnu dimenziju zbirke. Tako se na primjer u pjesmi „Ples života“ protagonistica u svom životnom plesu predstavlja kao „Davidova plesačica“, kao plesačica u čast Bogu, što je referencija na opis Davidova plesa što ga je ismijala Mikala prema 1 Ljetopisa 15,29. I sama antiteza svjetlost – tama također je podrijetlom iz Biblije u kojoj ona nosi simbolsko značenje Dobra i Zla. S tog je gledišta razvidno brojno prelamanje svjetlosti i sjena u diskursu ove zbirke, već i u naslovima pjesama: Sjene budućnosti, Pomračenje Mjeseca, Pun Mjesec, Svjetlost, dok se učestalo unutar svih pjesama pojavljuju snopovi svjetlosti iz užarena i personifikacijom oživljena Sunca i, s druge strane, noć, noćne sjene, crna sjena na postaji križnog puta itd. S gledišta kognitivne stilistike, takva antitetička struktura mogla bi uputiti na raspolučenost svijeta i nutarnjeg krajobraza lirske protagonistice u njezinom kretanju za svjetlošću. 

Druga velika antiteza je metaforična, na čijem je jednom polu more, a na drugom šuma, odnosno more i kontinentalni prostor. More je često u književnosti izvorna domena za konceptualizaciju emocionalnih stanja, misli i ideja te životnih izazova. U zbirci Marije Rukljač more ima čežnjivu poziciju, more je utok u koji njezina protagonistica želi uploviti, a  hodajući noću Zrinjevcem ona ga zove da kao gost dođe nakratko u Zagreb kako bi zajedno posolili i oblili gradske ulice. U pjesmi „Zaručnica mora“ lirska protagonistica izlazi po blijedoj mjesečini na morsku obalu na koju je nekada dolazila s voljenom osobom, sada tek u uspomenama  jer je više nema, dok je more i dalje prisutno, štoviše ono joj je i zapjevalo pjesmu nazivajući je svojom zaručnicom, usto što joj je htjelo doticati i milovati tijelo, čemu se ona opire. Kad je more ugrabi, ona viče da je pusti, obećava da će ga ovjekovječiti u najljepšoj ogrlici koju će izraditi za njega. Najposlije, nakon svih opiranja, ona se odijeva u crnu vjenčanicu noći i ulazi u morsku dubinu odlučna da bude „Tijelo tišine“. Je li to kraj čežnje za morem kao utočištem, kao prostorom ljubavi  i slobode? Je li to čežnja za smrću tamo gdje je nekada bila sretna uz nekoga koga nije preboljela? – ostaju pitanja za različita tumačenja još jedne pjesmotvorne boli. No, najplodnija pjesma za istraživanje metaforičnosti mora jest pjesma „Korijeni“, povezana antitezom sa šumom.

Šuma je konceptualna metafora prostora koja nije samo prostor, već proces mišljenja, emocionalna topografija, unutarnji labirint. Šuma se predočuje da predstavi nutarnji svijet lirske protagonistice, njezine misli, emocije, sjećanja i nesvjesne impulse. U svojoj žudnji za morem protagonistica “pliva k njemu kroz šume zelene”, kako stoji u pjesmi „Korijeni“ (22) i dok je na početku šuma svojom mahovinom oblaže poput algi a smreke i jele je “miluju poljupcima”, ona postupno razumijeva da joj šuma priječi put do mora, da su  njezini korijeni upleteni u korijenje šume te zaključuje: “Ostat ću robinja u njima”, što upućuje na stanovitu uskraćenost u zauzimanju prostora slobode i potpune ljubavi, i na determiniranost nasljeđem i tradicijom svog osobnog izvora. Šuma označava i stanje zbunjenosti, introspekcije ili kontemplacije, ili čak onoga što je je podsvjesno, potisnuto i neistraženo. Tako i metafora šume kao i mora u samoj je sebi podvojena i ambivalentna, s jedne strane ona je tješi i inspirira, s druge priječi put k moru, zadržava je svojim ukorijenjenim konceptima. A more je osloboditelj, spasitelj, zaručnik, a istodobno i ambis smrti. Tako se obje metafore udružuju u neizvjesnu potragu protagonistice za istinom i ljubavlju, za izlazom i spasenjem. Još je jedan put povezan s tim traganjem – let u nebo u pjesmi „Krila“ (13). Noćne lastavice posuđuju protagonistici krilo za let na nebo, a ponekad i srce – što je pojašnjeno inventivnom argumentacijom: “Moje suviše glasno kuca. / Moglo bi / remetiti  frenkvencije/ rezonantnih zvukova...” Iznimno aktivna u egzistencijalnim nadilaženjima boli i oblikovanju svog identiteta, protagonistica unatoč bezizlazu nalazi mir i za živjeti i za mrijeti.

Dok je drugi ciklus nastavak prvog u kojemu se potvrđuju i granaju antiteze svjetlost – tama i more – šuma, treći ciklus uvodi metapoetsku temu, vrlo učestalu, gotovo pomodnu na hrvatskoj poetskoj sceni. Prva pjesma „Dudov svilac“ vrlo je efektna i opravdava njezino postavljanje na jako mjesto. Pjesma opisuje život riječi unutar pjesnikinje i donosi izvornu, originalnu poredbu: 

Kao dudov svilac

i njegove gusjenice,

presvlače se

u mojoj nutrini,

stalno

nestalne. (87).

Riječi su nemirne, uzbuđene, jedu misli, „a onda sišu mene“ – nastavlja pjesnikinja. Traže da ih prenese u svijet. I iznenađuje: „Odjednom mir... Svila se ispreda. Meka. / Nježna / Vlažna / Šuškava / Prozirna / Ljubavna“. (88). Cijeli je taj posljednji ciklus živahna ritma i značenjskih inovacija. Zbirku je vrijedno pročitati višeput od početka do kraja i saživljujući se razmotriti što je more a što šuma u svjetlosti i tami osobnog iskustva i kakve to riječi proizvodi poetski dudov svilac u zbirci Marije Rukljač.