zakoračih u rujan,
grozdovima i suncokretima okićen.
Badići su zaronili
u onu duboku ladicu moga ormara.
Bez mrvice sjete
kamenčiće s vodičke plaže izvadila sam iz ruksaka
i složila preko zemlje u cvjetnoj posudi.
Ruksak sam potom ubacila u perilicu;
neka čeka, čist i mirisan, neko sljedeće putovanje.
U ruci držim njen kraj
dok nebom iznad naše Zlatne doline leti šareni zmaj.
U njegove rubove, poput oštrih kuka za meso,
zarili su se upitnici.
Zarezi su se pretvorili u raznobojne mašnice
i nanizali po dugačkom repu.
Uskličnici su se zabili i unakazili njegovo nasmijano lice
ali su nakon nekog vremena poispadali.
Poput ljetnog pljuska popadali su na moju terasu.
Pokupila sam ih i spremila u staklenke –
mogli bi mi zatrebati ako se zima odulji, nikad se ne zna...
Leti moj šareni zmaj...
Tamnozelen je, i bijel, svijetloljubičast i kraljevskoplave boje.
Tamnozelen, kao zapušteni ali prekrasni park
između Haludova i Ribarskog sela u Malinskoj,
i bijel, poput depandansi koje se napokon
bude iz dubokog tridesetljetnog sna.
Svijetloljubičast je, kao moja čežnja
za ručicama jednog dječaka.
I kraljevskoplave je boje,
poput neba nad brodskom tvrđavom1
kojom se razliježu zvuci Vlatkove gitare.
Leti moj šareni zmaj
dok ja lagano koračam u svojim zlatnim sandalama.
Kukuruzi šume.
Odmotala se žutoplava vrpca ljeta.
U ruci držim njen kraj,
stisak moje šake lagano popušta.
U svojim zlatnim sandalicama zakoračih u rujan
i ispustih kraj vrpce iz ruku.
Visoko leti moj zmaj,
smiješi mi se svojim rombastim licem,
sve dalje je i dalje.
Među oblacima leluja njegov dugački rep,
ali raznobojne mašnice blijede...
Moj zmaj se sljubljuje s nebeskim beskrajem...
Poput ptičice lagana i vesela,
baka učiteljica, baka-curica
u svojim zlatnim sandalicama
mirno korača dalje.
Požega, 3. 9. 2022.

Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.